Objavljeno: 17. siječnja 2024.
Uz dezinformacije, postoji i mnogo drugih negativnih pojava u medijima. To su govor mržnje (hate speech), elektroničko zlostavljanje (cyberbullying), objavljivanje i širenje predrasuda, stereotipa i diskriminacije, različite medijske manipulacije, prikaz ideala ljepote u medijima, kršenje medijske etike, narušavanje privatnosti i drugo. S negativnim pojavama u medijima teško se boriti, ali treba predano i kontinuirano raditi na edukaciji i njihovom prepoznavanju te suzbijanju.
Bivši novinar, a sada predavač na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Tomislav Levak područje svoga znanstvenoga interesa usmjerio je na nove medije, komunikologiju, medijsku pismenost, odnose s medijima i javnošću, dezinformacije i lažne vijesti, javni nastup, menadžment u kulturi, medije i kreativne industrije. Sudionik je mnogih domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih konferencija i skupova, objavljuje znanstvene radove, vodi različite edukativne radionice, a uvijek susretljivo daje intervjue za naš školski list.
Što su zapravo dezinformacije?
Problem slučajnog ili namjernog stvaranja, plasiranja i širenja neistinitih, neprovjerenih, netočnih i sličnih nepouzdanih ili sumnjivih informacija, u različite svrhe, seže praktički do samih početaka čovječanstva, odnosno do početaka artikuliranog ljudskog govora. Lažne, poluistinite ili senzacionalističke informacije dugo su se primarno širile usmenim putem, a neki od prvih slučajeva zabilježeni su još u antičkoj Grčkoj i Rimu. U pisanom obliku češće se počinju pojavljivati u drugoj polovici 15. stoljeća, nakon izuma pokretnog tiskarskog stroja, odnosno pojave, širenja i povećanja dostupnosti tiska kao masovnog medija. Neke od preteča su glasine i tračevi, koji postoje i danas.
Iako su korijeni ove negativne pojave vrlo stari, zanimanje šire javnosti privukla je prije desetak godina. Važnom, čak i prijelomnom, smatra se 2016. godina, zbog dva važna događaja na svjetskoj političkoj sceni: održan je referendum o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, poznat pod nazivom Brexit, a nešto kasnije dogodila se i kampanja za tadašnje američke predsjedničke izbore i izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Oba događaja obilježilo je širenje velike količine tzv. lažnih vijesti, odnosno fake news, popularnog izraza pod kojim je ovaj fenomen postao globalno poznat. Spomenuti izraz, a osobito njegova nerijetko pogrešna primjena, problematičan je iz više razloga pa je u stručnim krugovima prihvaćen termin dezinformacije (disinformation). Prema definiciji Europske komisije iz 2019. godine dezinformacije su lažne ili obmanjujuće informacije stvorene, iznesene i distribuirane radi stjecanja ekonomske koristi ili namjernoga zavaravanja javnosti.
Dezinformacije mogu imati dugoročne posljedice, prouzročiti štetu javnom interesu te biti prijetnja demokratskim političkim procesima ili procesima donošenja javnih politika. Često se upotrebljavaju i drugi izrazi za ovu ili srodne pojave, kao što su lažne informacije, misinformacije (pogrešne informacije), malinformacije (zlonamjerne informacije), informacijski poremećaj, informacijsko „zagađenje“ i slično.
PROBLEM JE GOLEM
Tko im češće povjeruje – djeca i mladi ili odrasli?
Više istraživanja u posljednjih nekoliko godina pokazalo je kako osobe starije životne dobi šire dezinformacije osjetno češće od mlađih osoba – od četiri do sedam puta više. To se posebno odnosi na tzv. srebrne surfere – osobe treće životne dobi starije od 65 godina – koje koriste informacijsko-komunikacijske tehnologije. Oni su odrasli u analognom dobu kada se mnogo više vjerovalo informacijama koje su se mogle pronaći u medijima pa su ranjiviji na dezinformacije i srodne pojave. Mnogi od njih ne snalaze se dovoljno dobro s novim tehnološkim dostignućima, zbog čega čine greške i nerijetko prošire lažne ili poluistinite sadržaje. Pritom je manje važno što nema namjere jer – šteta je učinjena. Naravno, osjetljiva skupina su i djeca koja se u sve ranijoj sobi susreću s brojnim medijskim sadržajima, a nemaju još dovoljno razvijeno kritičko mišljenje i vrednovanje. Zato odrasli, ponajprije roditelji, odgojitelji i nastavnici, trebaju biti na pojačanom oprezu.
Kako dezinformacije utječu na nas?
Različiti su utjecaji dezinformacija na ljude i na društvo u cjelini. Mogu utjecati na društvene i političke procese, čak i na promjenu ponašanja ljudi. Primjerice, brojne dezinformacije koje su se širile za vrijeme Brexita utjecale su na to da brojni građani glasuju upravo za izlazak Velike Britanije iz Europske unije. Za vrijeme nedavne pandemije COVID-19 mnoštvo objavljenih dezinformacija vezanih uz cijepljenje uzrokovalo je skepticizam i strah kod ljudi pa je smanjena procijepljenost u društvu. Netočne, poluistinite i sumnjive informacije vezane uz aktualno rusko-ukrajinski rat utječu na sigurnost i psihičko zdravlje ljudi, osobito onih koji su izravno zahvaćeni ratnim zbivanjima. Primjera utjecaja dezinformacija je mnogo, a gotovo svi nažalost imaju negativan predznak.
Tko sve dezinformacije širi te kako se najviše i koliko brzo šire?
Uslijed razvoja medija, osobito masovnih – poput radija i televizije, sve se brže i lakše počinju širiti i vijesti, pa tako i dezinformacije i srodne vrste netočnih i neprovjerenih informacija. Pojavom interneta, društvenih mreža, komunikacijskih platformi i mobilnih aplikacija za dopisivanje stvari su se dodatno ubrzale, a promijenio se i način komunikacije, iz jednosmjernoga u dvosmjerni, što je stvorilo gotovo idealne uvjete za kreiranje i širenje dezinformacija. Naime, danas smo praktički svi koji aktivno koristimo nove digitalne tehnologije za komunikaciju postali tzv. prozumeri (prosumers), što je kovanica koja označava da smo svi istodobno i proizvođači (producers) i konzumenti (consumers) informacija. Za razliku od vremena kada su postojali tzv. vratari ili čuvari ulaza (gatekeepers), odnosno urednici i novinari u medijima koji su birali koje i kakve će vijesti podijeliti svojim čitateljima, slušateljima i gledateljima, danas doslovce svatko s pristupom internetu može podijeliti informaciju kakvu želi pa tako i dezinformaciju. Kada se navedenom dodaju činjenice poput globalizacije, općeg pada povjerenja u društvene institucije i porasta vjerovanja u teorije zavjere, jasno je koliko je problem golem, a postaje samo sve veći.
Kanadski novinar i reporter Craig Silverman, kojem se pripisuje prvo javno korištenje pojma fake news (ne i produkcija i širenje dezinformacija, da bude jasno), jednom je prigodom slikovito istaknuo da se osjeća kao osoba koja je samo zapalila prvu šibicu, i to nenamjerno, a sada se nalazi u velikoj prostoriji u kojoj gori velik požar, a on ne zna kako i može li ga se uopće ugasiti. Taj se opis može primijeniti na opće stanje s dezinformacijama.
U takvoj nimalo veseloj situaciji teško je izdvojiti glavne krivce za proizvodnju i dijeljenje ili širenje dezinformacija. U svojem Priručniku za korištenje informacija iz medija Radoslav Dejanović je 2020. godine kao izvore dezinformacija nabrojao sljedeće skupine i kategorije: politika, velike organizacije, mediji, online ratnici, prodavači magle, influenceri, luđaci i njima slični te računalni botovi. Neke od kategorije imaju duhovit predznak, ali podjela je zanimljiva i dosta ozbiljna. Što se tiče brzine širenja informacija, više novijih istraživanja pokazalo je da se dezinformacijski i slični sadržaji šire tri do šest puta brže od regularnih vijesti. Pokazalo se kako se dezinformacije najbrže šire za vrijeme nekih većih političkih događaja, primjerice, izbora, i u izvanrednim okolnostima, kao što su, recimo, u Hrvatskoj bili potresi ili pandemija COVID-19. K tome, psiholozi su dokazali da se dezinformacije i slične srodne pojave ne samo brže šire, već i dulje i bolje pamte te vrlo teško demantiraju.
DOBRO RAZMISLITE I PROVJERITE
Koje su još negativne pojave u medijima i kako se s njima nositi?
Kao nekadašnji dugogodišnji novinar prvo moram naglasiti da mediji, unatoč nažalost raširenom ne baš lijepom mišljenju o medijima i novinarima, imaju i mnogo pozitivnih strana. Primjerice, mediji i novinari mogu pružiti pravodobne, pouzdane i sveobuhvatne informacije o nekom događaju. Osim toga, posredstvom medija ljudi se mogu i kvalitetno educirati i zabaviti. Mogu biti od značajne pomoći u rješavanju nekog problema ili u humanitarnim akcijama, a imaju i drugih pozitivnih obilježja.
S druge strane, uz dezinformacije, postoji i mnogo drugih negativnih pojava u medijima. Nabrojio bih samo neke koje ja posebice ističem ne samo svojim studentima, već i u svojim izvanfakultetskim edukacijama. To su: govor mržnje (hate speech), elektroničko zlostavljanje (cyberbullying), objavljivanje i širenje predrasuda, stereotipa i diskriminacije, različite medijske manipulacije, prikaz ideala ljepote u medijima, kršenje medijske etike, narušavanje privatnosti i drugo. S negativnim pojavama u medijima teško se boriti, ali treba predano i kontinuirano raditi na edukaciji i njihovom prepoznavanju te suzbijanju.
Kako čitatelji ili gledatelji mogu shvatiti je li neka informacija u medijima točna ili netočna? Kako da mi, djeca i mladi, sami prepoznamo je li nešto istinito? Kako se zaštititi?
Nema „čarobnog štapića“ za razlučivanje točnosti i istinitosti informacije, kako kod odraslih, tako i kod djece. Obično dajem dva univerzalna savjeta. Prvi je – ako je nešto predobro da bi bilo istinito, obično i nije istinito. Nadalje, budući da dezinformacijski i slični sadržaji često „igraju“ na naše emocije, treba posumnjati u sve informacije koje kod nas izazovu jake emotivne reakcije, poput veselja, oduševljenja, tuge, ljutnje ili razočaranja. Drugi univerzalni savjet je da dobro razmislite i provjerite neku informaciju prije nego što ju podijelite dalje. Time ćete dati možda naoko mali, ali značajan doprinos u borbi protiv dezinformacija, u kojoj već godinama kaskamo barem tri ili četiri koraka za brzinom širenja problema.
Što se tiče načina za prepoznavanje i uočavanje dezinformacija u javnom prostoru, možda je i dalje globalno najpoznatija infografika How to Spot Fake News koju je u listopadu 2017. godine osmislilo i objavilo Međunarodno udruženje knjižničnih udruga i institucija (IFLA). Infografika sadrži osam korisnih savjeta, odnosno jednostavnih koraka za otkrivanje istinitosti i vjerodostojnosti nekoga objavljenoga sadržaja koji otprilike glase: 1. Razmisli o izvoru, 2. Pročitaj sve (ne samo naslove i istaknute dijelove), 3. Provjeri autora, 4. Pronađi dodatne poveznice i izvore, 5. Provjeri datum objave informacije, 6. Provjeri je li objavljena vijest/informacija samo zafrkancija (šala), 7. Osvijesti svoje stavove jer oni mogu utjecati na prosudbu, 8. Pitaj stručnjake. Hrvatsko Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu je 2018. godine nadopunilo ove korake i sastavilo ukupno deset savjeta kako prepoznati lažne vijesti. U odnosu na IFLA-inu infografiku nekoliko je novih stavki i uputa korisnicima: Provjerite domenu i izgled internetske stranice koja je objavila vijest; Provjerite impressum (informacije o vlasnicima, uredništvu, novinarima); Provjerite upitne citate i fotografije te, najvažnije – razmislite prije nego što podijelite vijest dalje, što sam već i ranije istaknuo. Dugoročno najbolji „lijek“ za suzbijanje dezinformacija je povećanje razine medijske pismenosti među građanima, a Hrvatska se po tom pitanju nažalost nalazi u donjem dijelu ljestvice europskih zemalja.
TRADICIONALNO JE POUZDANIJE
U kojim državama ima najviše dezinformacija?
Prema jednoj znanstvenoj studiji objavljenoj u kolovozu 2020. godine, većina dezinformacija vezanih uz pandemiju COVID-19 otkrivena je Indiji, SAD-u, Kini, Španjolskoj, Indoneziji i Brazilu. Dezinformacije su češće u državama koje nemaju demokratsko uređenje niti razvijenu slobodu govora. Primjerice, dokazano da brojne dezinformacije kolaju u ruskim medijima i javnosti.
Postoje li posljedice za one koji ih šire?
One mogu biti i u vidu prokazivanja i javne objave imena i naziva onih za koje se utvrdi da su proizveli ili proširili dezinformacije. Europska unija i neke zemlje u svijetu u posljednjih su nekoliko godina reagirali i pokušavaju stvoriti efikasan regulativni okvir za suzbijanje produkcije i širenja lažnih vijesti. Međutim, zakonska i medijska regulativa i dalje je prilično manjkava i nedostatna. Hrvatska još uvijek nije adekvatno regulirala pitanje kaznenog ili prekršajnog progona osoba i institucija koje namjerno plasiraju dezinformacije. Koliko mi je poznato, u važećem Kaznenom zakonu jedine kaznene odredbe koje se barem neizravno bave time jesu one koja se tiče kaznenih djela klevete i sramoćenja, ali one reguliraju samo situacije kada jedan pojedinac javno okleveće ili osramoti drugoga pojedinca. S druge strane, prošle godine u Hrvatskoj su donesene izmjene i dopune Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Za grupu najtežih prekršaja, u koje pripada i izmišljanje i širenje lažnih vijesti, predviđene su novčane kazne u rasponu od 700 do 4000 eura.
Koji su hrvatski mediji pouzdani, odnosno koji nemaju (mnogo) dezinformacija? Koliko su one česte u Hrvatskoj?
Nedvojbeno je da su dezinformacije zadnjih godina postale češće i u Hrvatskoj. Ne bih volio ni u koga upirati prstom, no pokazalo se da su svakako manje pouzdani mediji tzv. tabloidnog tipa koji nerijetko objavljuju senzacionalistički intonirane informacije, tračeve i glasine. Kao problematični su se pokazali i neki desno orijentirani internetski portali koji u svojim tekstovima ne navode niti izvore. Neki općenit savjet i stav je da su vijesti informativnih agencija, koje se ne utrkuju u brzini objave neke vijesti ili informacije, u pravilu pouzdanije od drugih. To su vijesti agencija kao što su Hina, Reuters, Associated Press i slično. Osim toga, razina vjerodostojnosti i dalje je viša kod masovnih, odnosno tradicionalnih medija, nego kod novih medija.
Razgovarala: Angelina Higi, 8. b
Fotografije: privatna arhiva T. Levaka
