Objavljeno: 10. prosinca 2024.
Budimpešta koja je bila sva u magli, kipovi lavova koji su kao stražari budno pratili svaki korak čovjeka na lančanome mostu. I Dunav koji se savršeno stopio s nebom. Sve te ljepote koje su utjecale na nas da ponovno organiziramo neki zajednički izlet.
Subotu u studenom, zajedno s mamom, prijateljicom i njezinom mamom, odlučila sam provesti u razgledavanju Budimpešte. Moj prvi odlazak u Mađarsku bio je pravo žensko druženje. Kako smo išle nas četiri same, mame su dobile ulogu vodičica. Ne onih pravih, ali ipak vještih da nam pokažu sve ono važno. Ondje je bilo jako lijepo i zabavno, a moglo je biti još bolje da nam hrana nije upropastila doživljaj.
Polazak u 6 sati – bilo je to prerano za mene, koja se jedva ustajem za školu. Na putu smo stali na benzinsku postaju, čiji je miris ,,neodoljivo” podsjećao na pokvarena jaja. Začudili smo se ljudima koji ondje rade. U Budimpeštu smo došli oko pola 10. Prvo smo se dulje vozili gradom, dok nam navigacija nije pokazala pravi put do središta grada. Ondje smo ostavili auto i pozvali taksi.
ŠTANDOVI SU POBIJEDILI
Prijateljica i ja smo taksistu na engleskome morale reći da nas pričeka. Što i nije bilo toliko strašno, kao što sam mislila. Naravno da nas taksist na kraju nije pričekao. Već smo pozvali drugi, koji nas je odveo do Budima. Prvo smo posjetili Ribarski bastion, koji je ostvarivao pogled na grad u magli. Zbog silnog hodanja i hladnoće odlučile smo napraviti pauzu u Starbucksu. U popularnom kafiću koji ima svoje lokacije diljem svijeta. Kafić nije bio velik, ali je zato bio krcat ljudima. Nakon što smo naručili kave, nama djevojčicama bez kofeina, smjestili smo se za malen stolić. Meni kava nije bila primamljiva, jer inače nisam ljubiteljica kave. Ali je zato moja prijateljica popila punu čašu. Kafić se polako sve više punio, pa smo ga napustili i nastavili naše istraživanje.
Do Pešte smo se vratili pješke, pa je na red došao ručak. Sve više smo se približavale adventu koji je bio postavljen u sjeni bazilike Sv. Stjepana. Ugledali smo štandove, odnosno dijelove adventa. Prijateljica je radije željela da odemo u neki restoran, ali na kraju smo potrošili pola sata da nađemo dobar restoran. Štandovi su ipak pobijedili. Uzeli smo hamburgere i pommes, od kojih smo se pošteno najeli.
IZNENAĐENJE ČEKA U OSIJEKU
Nakon toga smo još malo razgledavali središte grada i zastali ispred Spomenika žrtvama njemačke okupacije. Ispod njega su bile napisane priče o pojedinim žrtvama rata. Pri vraćanju smo nabasali na trgovinu Pepco. Moja mama se sjetila da nije ništa kupila mojemu mlađem bratu, koji nas je već zvao da vidi jesmo li mu što kupili. Poslije šopinga napokon smo stigli do auta. Prijateljica i ja smo se sjetile da nas mame nisu odvele na poznate kurtoše, tradicionalne mađarske kolače, koje su nam obećale poslije ručka. Osim kurtoša nismo posjetili ni Trg heroja, jednu od najpoznatijih atrakcija grada. Više nismo bili u centru, i trebalo je znati pronaći kurtoše. Trg heroja vidjeli smo samo usput, jer je bio u obnovi. Navigacija nas je stalno ,,bacala” na krivi put pa su mame odlučile krenuti natrag u Osijek.
U autu smo slušale pjesme, pričale i zabavljale se. Kada smo došle kući sve je bilo odlično, ali u večernjim satima i cijelu noć meni i mami nije bilo dobro. Sljedećega jutra saznala sam da smo se sve četiri otrovale hranom sa štanda.
Svejedno, meni je toga dana bilo predivno. Budimpešta koja je bila sva u magli, kipovi lavova koji su kao stražari budno pratili svaki korak čovjeka na lančanome mostu. I Dunav koji se savršeno stopio s nebom. Sve te ljepote koje su utjecale na nas da ponovno organiziramo neki zajednički izlet.
Napisala: Mia Ercegovac, 7. d
