Objavljeno: 24. studenoga 2023.
Nekada čak roditelji namjerno odaju tajne koje im je dijete reklo u povjerenju kako bi ga ponizili ili da nekoga nasmiju. To roditelji nikad ne bi trebali raditi jer bi odnos između djeteta i roditelja trebao biti sličan onome između prijatelja, te bi dijete trebalo imati povjerenja u svojega roditelja. A ako mu roditelj ovo učini, dijete se više neće moći povjeriti roditelju, čak možda ni prijateljima.
Sve se češće govori o kažnjavanju te kako je ono negativno i kako se više uopće ne bi trebalo upotrebljavati. No to ne znači da se u nekim kućanstvima, državama odnosno kulturama ono više ne koristi. Kažnjavan može biti svatko – kako djeca, tako i odrasli, a nekad čak i životinje. Postoji mnogo vrsta kažnjavanja; neke su blaže, a neke ipak strože. Znamo da se ono inače upotrebljava kako bi nekoga pokušali odgojiti ili preodgojiti, i to se možda čini kao dobro za učiniti. Ali isto tako znamo da su neke kazne na nekim ljudima ostavile duboke tragove koji na njih utječu i dandanas. Stoga se postavlja pitanje bi li kažnjavanja i dalje trebalo biti.
I RODITELJ KATKAD GRIJEŠI
U današnjem društvu često čujemo da je neko dijete „u kazni“ kao nešto normalno. No postoji više vrsta kažnjavanja, od kojih neke pokušavaju preusmjeriti osobu, u ovom slučaju dijete, na takozvani „pravi put“, a neke samo naude djetetu. Isto tako, dijete može biti nepravedno kažnjeno. Na primjer, otac i sin su se posvađali i očigledno je da je sin u pravu te ne bi trebao biti kažnjen, ali otac to ne može prihvatiti te ga kazni jer, kako on kaže, „odgovara mu“, tj. proturječi. Ili zato što je dijete možda slučajno razbilo čašu – kao da je to jedina čaša koju imaju i kao da će se zato nešto grozno dogoditi. Istina je da će to netko morati čistiti, ali roditelji ništa neće postići time što zato djetetu oduzmu neki voljeni predmet jer – te čaše više nema.
Nešto je drugo ako je dijete čašu razbilo namjerno. Onda bi trebalo biti kažnjeno, ali ne fizički, već tako da mu se oduzme neki draži predmet ili tako da, na primjer, ne može ići van s prijateljima. U redu je oduzeti djetetu voljeni predmet, kao na primjer mobitel, ako je zaista nešto pogrešno učinilo. Ali i roditelji trebaju shvatiti kada nisu u pravu, inače će nastati neslaganja između roditelja i djeteta, a možda čak – ako roditelj nikad ne zna prihvatiti da katkad i on griješi – dođe i do mržnje prema roditelju.
Fizičko kažnjavanje ne bi trebalo koristiti ni u kojoj situaciji. Ono naudi djetetu na više načina. To nikako nije dobro za njega, jer da postoji korist od fizičkog nasilja djeca ne bi bila oduzimana roditeljima zbog toga. Ne samo da je dijete fizički ozlijeđeno, već može razviti i strah od toga da će ga netko udariti, ili će možda početi misliti da se nasiljem sve može riješiti i postati nasilna osoba.
KAŽNJAVANJE RADOM I PONIŽENJEM
Neki roditelji svoju djecu kažnjavaju tako da ih ponižavaju. Na primjer, namjerno im oduzmu dragu odjeću te im odjenu ono što se djetetu ne sviđa, ili tako da se dijelovi odjeće zajedno ne slažu, ili staru odjeću s rupama, pa im se onda ne smije samo roditelj, već i djetetova okolina – njegovi prijatelji, vršnjaci i dr. Nekada čak roditelji namjerno odaju tajne koje im je dijete reklo u povjerenju kako bi ga ponizili ili da nekoga nasmiju. To roditelji nikad ne bi trebali raditi jer bi odnos između djeteta i roditelja trebao biti sličan onome između prijatelja, te bi dijete trebalo imati povjerenja u svojeg roditelja. A ako mu roditelj ovo učini, dijete se više neće moći povjeriti roditelju, čak možda ni prijateljima. U trenutku kada roditelj pokušava poniziti dijete, ono će se osjećati kao da vrijedi manje i kao da ga okolina ismijava.
Prije, a u nekim mjestima i sada, djeca su kažnjavana i radom na radnim mjestima koja nisu sigurna, kopala su u rudnicima, čistila dimnjake, radila u tvornicama, bavila se poljoprivrednim poslovima i sl. Ako su nešto pogrešno ili nedovoljno dobro učinila, djeca bi bila kažnjavana dodatnim radom kako bi se na neki način „iskupila“ za svoj „loš rad“ iako ona uopće i ne bi trebala raditi, pogotovo ne na takvim mjestima, već se igrati s vršnjacima u parku ili igračkama, a malo kasnije i pohađati neku školu.
Iako bi djeca trebala pohađati školu gdje god da stanuju, ne brinući se o tome koliko njihovi roditelji zarađuju, a u školama bi im trebala biti zagarantirana sigurnost, nekad bi isto za neku pogrešku došla i kazna; djeca bi dobila „packe“ po rukama zbog netočnoga odgovora, noktiju koji nisu dovoljno kratki, kose koja nije dovoljno počešljana i slično. Zbog toga su se djeca počela bojati pogrešaka i gubila samopouzdanje, kao i osjećaj sigurnosti. Nekoj djeci nažalost je i dalje tako, nekad u školi, a nekad i kod kuće, jer roditelji žele da djeca imaju savršene ocjene, da nikada ne pogriješe i da sve znaju – inače dolazi do ovakvih kazni.
DOM I ZATVOR ZA MJESTA PREODGOJA
Djeca mogu biti kažnjavana i boravkom u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u slučaju kad rade protuzakonite stvari, ne idu u školu, imaju loše ocjene ili se ne slažu s roditeljima. Mislim da to može biti dobra stvar jer se neke osobe tamo zaista promijene, ali isto tako postoje one koje se ne promijene, već nastave raditi iste stvari kao i prije sve dok ih opet ne „uhvate“. No dom ne mora biti tako dobra stvar. Tamo djeca isto mogu biti fizički kažnjavana, što se nikad ne bi trebalo dogoditi. Mogu im biti oduzete i njihove stvari, ali to nije veliki problem jer su ta djeca tamo s razlogom. Dom može biti neka vrsta kazne i za roditelje ako se ne odnose dobro prema svojoj djeci. U tom je slučaju vjerojatno bolje za dijete da je u domu jer se udalji od osoba koje očito nisu bile dobre za njega.
Odrasli isto mogu biti kažnjavani, ali će ih te kazne pokušati preodgojiti. Danas najčešće kazna za odrasle jest zatvor u slučaju da učine nešto protuzakonito. Zatvor je većinom pravedan način kažnjavanja odrasle osobe, ali postoje slučajevi kad su osobe lažno optužene te su zatvoru nepravedno dok je pravi krivac slobodan. Poznato je da i u zatvorima postoje slučajevi u kojima su osobe doživjele neku vrstu fizičkoga nasilja, što se ne bi trebao dogoditi čak ni ako je osoba to nečim i zaslužila.
Za djecu su dobre metode kažnjavanja oduzimanje nekog predmeta ili zabrana dragih aktivnosti ako su nešto loše učinila i dom za nezbrinutu djecu ako stvari odu izvan granica kontrole. Za odrasle je zatvor pravedna kazna ako su učinili neki težak zločin, naravno – ako je dokazana nečija krivica. No kažnjavati djecu i odrasle fizički ili ponižavanjem nikako nije u redu i to nikada ne bi trebalo koristiti, isto kao i dječji rad i ropstvo koji su u razvijenim društvima s razlogom ukinuti.
Napisala: Angelina Higi, 8. b
