Objavljeno: 8. 3. 2016.
Objavljujemo ovdje dva literarna rada, Mateja Andrića (5.b) i Eme Miščević (8.b). Ovi su radovi predloženi za državnu smotru LiDraNo 2017., no nisu tamo i pozvani. Pročitajte ih!
Ema Miščević
MORAM UHVATITI LOPTICE
Prošlo je odonda dosta vremena. Te sam se večeri odlučila prošetati. Nisam imala neki poseban razlog; bilo je ugodno hodati bez cilja. Hodala sam pomalo izgubljeno, u ritmu koraka osluškivala sam svoje misli. Povremeno bih se osvrnula i pogledala okolinu. Nebo je bilo iznimno sjajno, iako je večer bila oštra i prohladna.
Ubrzo sam se umorila i sjela na klupu. Ponovno sam ogledala prostor oko sebe. Svi su ljudi većinom bili isti. Neoprezno su hodali, glavu držali gore ili su pak, poput mene, samo lutali. Svi su doimali obično. Nisu se osvrtali jedni na druge.
Zanimljivo je bilo promatrati kako sve prolazi oko mene, dok ja sjedim i pokušavam također nastaviti dalje.
Misli mi je prekinula jedna djevojčica: „ Mogu li sjesti?“ Nasmiješila sam se i kimnula glavom. Nasmiješivši se natrag, sjela je. Bila je sitne građe, kosa joj je bila tamna kao ugljen, a oči smeđe boje kave. Bila je neobično blijede puti. Usprkos tome, da sam ju vidjela dan prije na ulici, ne bih ju možda ni primijetila. No, dok sam ju tako nasmiješenu promatrala, zaključila sam da je ipak pomalo neobična.
Pogled joj je otišao na nebo. Zvijezde su se jasno na njemu otisnule. Nekoliko smo minuta tako sjedile, dok me nije upitala: „Što vidiš kad pogledaš u nebo?“
„Zvijezde“, odgovorila sam kratko. „Što ti vidiš?“
Prvi me puta pogledala u oči i rekla: „ Vidim loptice koje moram uhvatiti.“
Njezin me je odgovor iznenadio, nisam znala što reći. Nisam ni imala priliku jer je nastavila dalje: „ Mama kaže da zvijezde mogu ispuniti želje. Tata kaže da su to besmislice, ništa na svijetu se ne događa olako. Tako sam zaključila da su to loptice koje moram uhvatiti.“
„Zanimljiva je ta teorija. No, zašto baš loptice? Što ako ih ne uhvatiš?“ odgovorila sam. Naime, nikad prije nisam razmišljala o tome.
„Ako ne uhvatim jednu, ne znači da drugu neću. Uvijek mogu pokušavati“, rekla je. Nakon toga ponovno je utihnula. Sjedile smo tako opet u tišini.
„Kada pogledaš ove ljude, što vidiš?“ ovoga puta ja sam prekinula tišinu. Sviđao mi se njezin način razmišljanja. Djelovala je mudro za svoju dob, a razgovor s njom išao je poprilično lako. S obzirom da sam često o tome razmišljala, pitanje mi je prirodno došlo.
„Vidim ljude, naravno. Većina je vjerojatno odustala od zvijezda. Mislim da ih baš nije briga za to“, rekla je. Bila sam razočarana njenim odgovorom, iako sam se složila s njom. Primijetila je moje razočaranje i nastavila: „Ne volim baš razmišljati o ljudima. Zvijezde su uvijek tu. Čak i kada ih ne vidimo. Treba ih pratiti.“ Nastavila je gledati zvijezde.
Zbunila sam se. Kako mogu pratiti zvijezde danju? To sam ju upitala. Grlato se nasmijala kao da je čula šalu i rekla: „Navečer se zvijezde vrate i pokažu pravi put. Obećaj mi da nećeš biti poput ovih ljudi. Nemoj odustati od zvijezda.“
Nisam znala što učiniti. Obećala sam joj. Nakon toga se ustala, pozdravila me i krenula dalje. Sjedila sam možda još minutu ili dvije te sam se i ja uputila kući.
Nisam znala što misliti o tome. Htjela sam ju upitati što zvijezde predstavljaju. Redovito sam se toga prisjećala. Djevojčicu više nisam vidjela; nikad nisam saznala tko je ona. Sumnjam da se sjeća tko sam ja, ali ja se nje sjećam. Iznimne djevojčice koja me potaknula da ne pratim ljude, nego zvijezde.
Matej Andrić
TAJNA JEDNOGA SNIJEGA
„I, pozdrav svima, ljudi, evo nas ponovno, u novoj epizodi Minecraft preživljavanja…“ Tako je započelo jedno vruće ljetno poslijepodne nakon prijepodnevnoga kupanja u moru te ručka – gledao sam video jednoga poznatog youtubera koji snima razne igrice. Ovako inače počinju moja dosadna, vruća ljetna poslijepodneva. Roditelji mi stalno govore: “Nemoj izlaziti van do 16 sati!“ Oko 15 sam se spremio. „Ručnik, lopta – sve je ovdje!“ dovikivao sam mami s praga. „Povedi i sestru!“ rekla je. „Dobro“, odgovorio sam. Najprije sam ušao u more, prilično daleko otplivao i vratio se dok je sestra na velikom kamenu gradila pješčanu kulu.
Tada počinje priča. Pomogao sam sestri napraviti kulu na vrhu stijene. Rekla je da se želi dodavati u moru. Dodavali smo se 15-tak minuta, kad sam počeo osjećati nenormalnu hladnoću. Bilo je ledeno! Izašao sam iz mora, jer sam mislio da je samo zbog hladne vode. Ali nije prestalo. Umotao sam se ručnikom. Ne pomaže. Nešto nije u redu.
Počeo je padati… SNIJEG! Nisam vjerovao da usred srpnja može padati SNIJEG! More se neuobičajenom brzinom ledilo, a snijeg je padao sve jače i jače. Tada mi je prišla jedna pahuljica i nešto mi šaptala. U početku nisam razumio, ali kasnije sam donekle razumio. Sestri je bilo hladno i otišla je u apartman. Prepričat ću vam što je govorila.
Pričala je:
„Pozdrav! Ja sam mala ledena pahuljica! Nemam ime, ali ti sigurno donosim puno radosti! Lijepo bi bilo upoznati te! Ja sam mala ledena pahuljica i dolazim s visokoga neba. A tko si ti?“ Na to sam odgovorio: “Dječak sa Zemlje. Zovem se Matej.“ „Ah, znam da si sa Zemlje… Ispričat ću ti nešto. Znaš da snijeg pada samo zimi, zar ne? E, TO NIJE ISTINA! Mi možemo padati kada hoćemo. Padali smo kada hoćemo, cijele godine. Ali jednom su došli neki ljudi i rekli: “Ne možete stalno padati. Od sada želimo da padate samo od studenoga jedne do ožujka druge godine! To razdoblje zove se zima. U tom razdoblju padajte kad hoćete i koliko god želite.“ Sada, ljeti, padamo tim ljudima u inat, i nadam se da će vidjeti moć bijelog snijega! „Znam, volim snijeg“,odgovorio sam, „ali i ja sam navikao da padate u tom razdoblju.“ „Dobro, kad tako misliš, dječače. Ali samo da znaš, kad god hoću, spustim se i prekrijem Zemlju. Da, dobro si čuo. Ali to je samo naša velika tajna. „O.K.,velika tajna“, odgovorio sam.
Otišao sam u apartman. Sve sam ispričao mami. Rekao sam joj da kaže samo tati i sestri. Neka to ostane samo naša obiteljska tajna! Čudesno! Snijeg u pola ljeta – i to je moguće!
