• Share:

Imamo i jednu pravu ljubavnu priču koja je počela ljubavlju na prvi pogled, ali vrlo se brzo zakomplicirala u pravi ljubavni trokut te svakim danom postaje sve napetija i zanimljivija. Već ona sama dovoljan mi je razlog za odlazak u školu jer ondje iz prve ruke mogu saznati najnovije pojedinosti o ovomu, nadam se, budućemu paru.

Ovaj put neću pisati uglavnom o učenju, iako ga ima sve više i više, nego o „društvenoj sceni“ u srednjoj. Naime, kad upisujete srednju, morate biti svjesni predrasuda o sebi na koje ćete naići. Smatra se da u gimnazije općenito idu „pametni“, a u matematičku i klasičnu „štreberi nad štreberima“; oni „sve znaju“, „uče po 30 sati dnevno“ i sl. U ekonomsku, navodno, idu djevojke koje su jako zgodne i brinu se samo o izgledu, a u „Emšu“ idu samo „huligani“… Naravno da to nije baš tako; i u matematičkoj djevojke jako brinu o izgledu, a, iskreno, iz „Emše“ znam više normalnih, zabavnih dečki nego huligana.

NE BISMO SE MIJENJALI NI ZA ŠTO

U momu razredu svi smo priznali da smo prvih nekoliko tjedana razmišljali „kako sam samo ovdje dospio/dospjela“ te da smo očekivali da će iduće četiri godine biti „katastrofa“. A sad, kad smo se zaista upoznali, svi smo više nego zadovoljni razredom. Naš je razredni odjel s 24 učenika najmanji od prvih razreda u našoj školi (osim glazbenog razreda kojega zapravo pohađaju učenici glazbene škole), zbog čega smo od samoga početka bili na neki način izdvojeni. Tada smo bili razred od kojeg su svi htjeli pobjeći, a sada – iako još nismo došli do toga da svi žale što nisu u našemu razredu – svi smo mi „bekani“ presretni što smo tu gdje jesmo, i ne bismo mijenjali naš razred ni za što. Redovito imamo najbolje ocjene iz ispita, ali se i  zabavljamo; kao što sam rekla, nije sve u učenju.

Već smo bili i na prvom izletu, samo jednodnevnom, za Dan škole. Išli smo u Đakovo i Valpovo (da, ta poznata turistička odredišta) pa nije čudno to što nam je većinu vremena bilo dosta dosadno, bar što se tiče onoga obrazovnog dijela izleta. Da bi priča bila potpuna, gotovo cijelo vrijeme padala je kiša, tako da je bilo i mokro (spoj vjetra, kose i kiše učinio je da su sve cure izgledale kao da ih je cunami donio) te hladno i dosadno. Očekujući dosadu odlučila sam se barem najesti, zbog čega sam se na izletu od nekoliko sati pojavila s dovoljno hrane za vikend u pustinji. Srećom, imala sam dobro društvo pa su se, eto, žrtvovali i pomogli mi smanjiti zalihe. Izlet je tako prošao solidno, mogao je i bolje, ali da smo krenuli s izletima iz snova u prvom razredu, do četvrtog bismo se samo razočarali; treba ostaviti mjesta za napredak.

LJUBAVI I KAVE

Očekivano, ima nekih novih ljubavi (što je meni najdraža tema) ili barem sviđanja. Već se predviđa tko će s kim završiti u vezi, a postoje i neki najizgledniji kandidati. Osim nekih malih razrednih ljubavi, imamo i jednu pravu ljubavnu priču koja je počela ljubavlju na prvi pogled, ali vrlo se brzo zakomplicirala u pravi ljubavni trokut te svakim danom postaje sve napetija i zanimljivija. Već ona sama dovoljan mi je razlog za odlazak u školu jer ondje iz prve ruke mogu saznati najnovije pojedinosti o ovomu, nadam se, budućemu paru. I, samo da se zna, ja sam na sigurnoj udaljenosti od svih tih ljubavnih zavrzlama jer sam već preko godinu dana sretno zauzeta. A za sve one koji nisu i ne žele to biti, mogu sa sigurnošću reći da im to ne bi trebalo biti problem promijeniti kada krenu u srednju, osobito ako izaberu matematičku – za djevojke je u neposrednoj blizini „Emša“, a za dečke ekonomska, ako u našoj školi od oko 700 učenika ne mogu nikoga naći.

Ja baš i ne idem na zabave, a neke prave zabave s osobama iz novoga razreda još se i ne organiziraju. Ali su zato odlasci na kavu postali doslovno svakodnevica jer ništa nije bolje poslije sedam sati nastave koja je počela u sedam ujutro nego se s prijateljima (novim i starim) opustiti uz kavu, ili bilo koji napitak koji sadrži kofein. Što se toga tiče, još i prije početka listopada i najzagriženiji su kavomrsci počeli redovito konzumirati tu dragocjenu tekućinu, jer je jednostavno nemoguće preživjeti dan koji nama počinje i prije 6 ujutro bez malog kofeinskog poticaja.

Naravno, ne mora se „na kavi“ uvijek piti kava (logično, zar ne?); na kraju krajeva, ide se radi društva, ne radi pića, a kad je društvo dobro, ta jedna šalica kave može biti izgovor za zauzimanje stola u kafiću i po nekoliko sati. Budući da se dosta škola nalazi u Tvrđi, a većina srednjoškolaca ima mjesečnu tramvajsku kartu („butru“), većina dogovora za izlaske sklapa se u tramvaju i uključuje dubokoumne „’Ajdeee, idemo, učit ćeš kasnije“, „Ali umorna sam, ne da mi se“, „Ma daj, ‘ajde, samo pet minuta“ razgovore. Uključuje to i izlaske na jednomu tramvajskom stajalištu, ulaske na sljedećemu, jer se, eto, čeka još nekoga za kavu, pa se onda s njim ide to trga i kafića u kojemu njega čeka njegovo društvo… A za one koji su mislili da te petominutne kave traju manje od sat vremena, mogu reći samo da je vrlo naivan.

OPASNOSTI NA FACEBOOKU

Za kraj, nešto malo o aktualnostima s „fejsa“, koji nam je u srednjoj još važniji jer ima mnogo učenika koji žive izvan grada i zaista ne možemo lako otići do njih. Ja Facebookov profil još uvijek nemam (da, ima nas i takvih), no – nakon dugih pregovora s roditeljima – postoji mogućnost da ga i ja dobijem. To što ga nemam ne znači da ne znam što se tamo događa. Primjerice, danas se u svim medijima pojavljuje kao udarna vijest da je u Vinkovcima netko napravio stranicu na Facebooku na koju već neko vrijeme stavlja fotografije mladih djevojaka. One su tamo izložene izrugivanju pred cijelim gradom i šire.

Nisam znala trebam li se smijati ili plakati. Naime, tko god On bio, na stranicu je stavljao samo fotografije koje su djevojke same stavile na svoje profile, dakle, one su ih same odlučile podijeliti s javnosti. Iako su slike bile zamućene, nešto se sasvim jasno vidjelo – ona poznata S – poza, s, hmm, isticanjem oblina, nazovimo to tako, da ne spominjem one s vrlo očiglednim nedostatkom odjeće. Naravno, autor stranice to nije smio učiniti i to je pogrešno na mnogo načina, ali ni nakon mnogo razmišljanja ne mogu se dosjetiti ni jednoga zakona koji je on prekršio. Naime, da je neka prijateljica bilo koje od tih djevojaka bilo koju od tih fotografija objavila na svomu profilu, nitko se ne bi bunio, a da je isti taj autor stranice napravio Facebookov profil s lažnim imenom i komentirao ispod te fotografije sve ono što piše na stranici, bio bi tek otpisan kao zavidni zlobnik i nitko o tome ne bi govorio ni u kakvoj emisiji.

Prilično je poznata i verzija takve stranice za osječke djevojke. Čak poznajem neke od onih koje su navodno bile na toj stranici. Ne znam je li stvar u tome što je Osijek veći grad ili u nečem drugom, ali ni jedna od njih nije ni na koji način obilježena, a nakon kratke potrage za administratorima stranice neke su djevojke uspjele postići i da se maknu neke njihove fotografije, ako su im baš jako smetale. Ta stranica postoji već neko vrijeme i podosta je popularna. I nikada nije bila na televiziji.

Ako preživim idućih dva tjedna, jer i ovdje je onaj raspored od nekoliko tjedana predavanja, pa tjedan – dva ispita, javit ću vam se s novim pričama iz srednje. Dakle, čujemo se uskoro… Nadam se.

Napisala: Helena Čavlović, 1.b, Prirodoslovno – matematička gimnazija u Osijeku

rt