Objavljeno: 15. lipnja 2018.
*Svi napredujete zajedno zahvaljujući jedni drugima, baš kao i u pravoj obitelji. I svi ste različiti na svoj jedinstven, poseban način. I kao što ne možete promijeniti tko su vam roditelji, braća i sestre, tako ne možete utjecati ni na to s kojim ćete učenicima dijeliti školske dane. Stoga poštujte svakoga od vas, ponesite ono dobro i lijepo dalje u život, a manje lijepo neka bude poučno za vaše buduće korake.
Profesorica na Odsjeku za prirodne znanosti Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku i prodekanica za znanost, dr. sc. Irella Bogut, Osnovnu školu „Vladimir Nazor“ (danas OŠ „Retfala“) završila je školske godine 1985./1986. Doktorirala je 2005. godine na području ekologije, a trenutačno je u postupku izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovite profesorice iz interdisciplinarnog područja znanosti, znanstvenih polja biologija i pedagogija. Razgovarali smo s njom o njenomu radu i osnovnoškolskim danima.
Što najviše volite u svom poslu?
Najviše volim neposredan rad sa studentima, posebice na vježbama i terenskoj nastavi, ali i na predavanjima. Mladi vrijedni ljudi uvijek me pune pozitivnom energijom i entuzijazmom, oplemenjuje me. Dio studenata uvijek uključujemo u znanstveno-istraživački rad, projekte, rad u laboratoriju/prakitkumu. I to je dio posla koji mi je također drag. Istraživati, proučavati živi svijet koji nas okružuje je predivno iskustvo. Baviti se njegovom zaštitom, također.
Odajte nam svoj „tajni recept za uspjeh“.
Tajni „recept“ za uspjeh?! Možda usitinu postoji „recept“. Pročitah neki dan „Radujem se uspjehu drugih jer uspjeha ima dovoljno za sve.“ Svatko je u nečemu dobar, uspješan, samo treba pokušati, odvažiti se i krenuti u „avanturu života“. Nije uvijek lagano i važno je u teškim trenutcima ne odustati. Motivacija za postizanje cilja je izuzetno bitna, kao i ljubav, ona hrani našu odvažnost. I važno je shvatiti da samo „timski igrači“ uspijevaju dosegnuti cilj. Okružiti se pozitivnim, vrijednim ljudima koji su ti potpora i koje ti podupireš – mislim da je to najvažniji sastojak „recepta za uspjeh“.
SHVATILI SMO TEK KASNIJE
Je li osnovna škola utjecala na izbor današnjeg zanimanja?
Definitivno da. Oduvijek sam željela biti nastavnica, a nastavnica Fabulić, moj idol žene i nastavnice biologije i kemije, sigurno je utjecala na to. Voljela sam ići u školu i ostati u školi je bila moja želja. Na neki malo drugačiji način se i ostvarila.
Koji su Vam predmeti i učitelji bili omiljeni?
Svaki je učitelj bio na svoj način poseban pa i predmeti koji inače nisu omiljeni znali su upravo zbog nastavnika prijeći u skupinu dragih. Pamtim uvijek dotjeranu, lijepu nastavnicu biologije i kemije Blaženku Fabulić koja je radila predivne pokuse i naučila nas popunjavati orbitale i hibridizacije još u osnovnoj školi, vodila grupu Kemičara, grupu Biologa i mislim da je upravo njen pristup nastavi i angažiranost bila presudna za moje kasnije usmjerenje u prirodoslovnom području. U sedmom razredu uspjeli smo otići i na državno natjecanje s radom iz biologije u Novu Gradišku. Bio je to poseban doživljaj. Pamtim i nastavnika iz povijesti Ivicu Brandekera kod kojega sam pohađala Političku školu, a istovremeno išla i na vjeronauk / župnu katehezu u našoj župi. Voljela sam i Tjelesni odgoj kod dragog nastavnika Kirchbaumera i Tehnički odgoj kod druga Slavića i Likovni odgoj kod nastavnice Terezije Jambrović. To su bili sati na kojima smo mogli više razgovarati i družiti se, kretati se, a ne samo sjediti u klupama. S nastavnicom Jambrović putovala sam i na Grafičko bijenale u Kostanjevicu na Krki, u Sloveniju, sa svojim radom u tehnici linorez. Pamtim i nastavnicu Matildu Samardžija i Glazbeni odgoj, svoje puhanje u obou u Puhačkom orkestru naše škole i pjevanje u školskom zboru, brojne nastupe u školi i izvan nje. Bilo je ugudno i na satima Engleskog jezika nastavnice Zdenke Cvijanović koju pamtim kao toplu, dragu i brižnu.
Kako je bilo pohađati našu školu?
Za pohađanje OŠ ˶Vladimir Nazor” vežu me brojne lijepe uspomene i divna prijateljstva koja u velikom broju traju još i danas. Razrednica, učiteljica od 1. do 4. razreda bila je Anica Štembergar, stroga i pravedna. Bili smo discipliniran razred, uvijek točni i zajedno u razredu i izvan njega. Učiteljica je bila članica planinarskog društva pa smo i mi svi u razredu bili članovi, imali svoj planinarske knjižice i često s njom planinarili i šetali. Vodila je izvannastavnu aktivnost Cvjećare, a mog djeda redovito pozivala na orezivanje ružičnjaka. Mislim da je moja ljubav prema prirodi i cvijeću nastala upravo u to vrijeme. Pamtim je u Yassa trenerci i ortopedskim cipelama na nastavi Tjelesnog odgoja i nas sve kako vježbamo „na prste, na pete” i razgibavamo se redovito u učionici prije nastave. Radili smo i razne grimase na licu “kako jednoga dana ne bismo imali bore”. Imali smo najstariju učiteljicu, s visokom punđom na glavi, koju smo slušali s velikim strahopoštovanjem i uvažavanjem. Dolaskom u više razrede osnovne škole i kasnije u srednju uvidjela sam da su nam usađene osnove hrvatskoga jezika i matematike bile ključne. Od 5. do 8. razreda razrednica nam je bila Marija Sikora, nastavnica Matematike i Fizike. Pamtim je također kao strogu nastavnicu koja nas je puno toga naučila tako da nije bilo problema u srednjoškolskom obrazovanju. Mnoge sate provela je “držeći nam životne lekcije”, a vrijednost njene brige i savjeta shvatili smo tek mnogo godina kasnije.
PREPISAO I NJEZINO IME
Kakav je bio Vaš razred?
Bilo nas je tridesetak u razredu, dvostruko više djevojčica nego dječaka, i mislim da im nije uvijek bilo lako s nama. Bilo smo poprilično složni posebno ako smo se trebali izboriti za „neko svoje učeničko pravo“, spasiti nekog od kazne, prikriti nečiju nepodopštinu. Tada smo bili „svi za jednoga, jedan za sve“. Možda je bilo i nekih nesuglasica, svađa, ali ih se ne sjećam, što zanči da su bile rijetke. Put od kuće do škole trajao je jer smo pratili do kuće jedni druge vrlo često nekim okolnim, dužim putevima kako bismo produžili zajedničko vrijeme. Nije bilo mobitela, interneta, grupa na fejsu, a neki nisu imali niti kućni telefon pa je nošenje bilježnica bolesnima, prepisivanje zadaća iziskivalo ponovno zajedničko vrijeme i druženje.
Ispričajte nam neki razredni „biser“ sa sata koji Vas i danas nasmije?
Velika većina nas je i danas u kontaktu zahvaljući društvenim mrežama, a do sada smo se i nekoliko puta okupili na zajedničkom druženju. Svaki puta prepričavamo događaj kada je razrednica Marija Sikora vraćala ispite iz matematike, čitajući rezultate pročitala je da u razredu imamo dvije Sandre S., ali niti jednog Gorana Đ. Naime, učenik Goran Đ., intenzivno prepisujući matematiku od Sandre S., prepisao je i njeno ime i prezime na ispitu znanja.
Jesu li učitelji bili strogi i kakav je bio odnos između učenika i učitelja?
Bili su strogi, o, da. Jako strogi ako ih uspoređujemo s današnjima. Nije se raspravljalo o ocjenama i znali smo svoje dužnosti/obveze iako smo se uvijek nastojali izboriti i za pokoje „dodatno“ pravo. Mislim da smo ih se na neki način bojali i drago mi je što se moja djeca danas ne boje svojih nastavnika, ali ih svakako moraju uvažavati. Učitelji su bili strogi, nije bilo „gledanja kroz prste“. Točnost, zadaće uvijek na vrijeme i učenje podrazumijevali su se. Nismo uvijek znali kada će biti ispit, niti su se usmena odgovaranja uvijek najavljivala. Očekivalo se da je učenik uvijek u tijeku i spreman za provjeru. Ali, bili su brižni, jako brižni i odgovorni za nas. Često su nas savjetovali i razgovarali s nama, samo što vrijednost takvog odnosa učenik spozna tek u odrasloj dobi. Posebice su brinuli o onima koji su imali probleme u obitelji i lošiju financijsku situaciju, na jedan diskretan, divan način kojeg smo isto tek kasnije spoznali. Tada su to činili neprimjetno kako bismo se svi osjećali jednakovrijednima.
UISTINU JE NAJLJEPŠE ĐAČKO DOBA
Po čemu se naša škola isticala među ostalim školama u gradu?
Uvijek smo imali učenike koji su se isticali na brojnim natjecanjima i nastavnike koji su se dodatno angažirali kako bi i redovna nastava i izvannastavne aktivnosti bile privlačne učenicima. Imali smo tada novu zgradu s velikim dvorištem, veliku dvoranu i sportske terene u dvorištu. Naši su učenici isticani kao najbolji po učenju i vladanju kada bi došli u srednje škole.
Koja je Vaša najdraža uspomena iz osnovnoškolskog života?
Ima ih mnogo koje bih željela izdvojiti, ali svakako su to školske eksurzije, terenske nastave, izleti poput škole u prirodi u Orahovici i ekskurzije u sedmom razredu u Puntiželu. Družili smo se, pjevali, plesali, zaljubljivali.
Što biste rekli sebi da se možete vratiti u ono doba?
Poručila bih si da još više pažnje i vremena posvetim prijateljima oko sebe, još više uživam u zajedničkim trenutcima jer, gledajući s odmakom od gotovo 35 godina, usitinu je najljepše đačko doba.
PUNO, PUNO SE SMIJTE
Koje su vrijednosti naše škole ostale iz vremena kad ste ju Vi pohađali?
Promijenilo se puno toga, a opet, neke su stvari uvijek iste. U školi ima „novih“ nastavnih predmeta (mi nismo imali Informatiku, drugi strani jezik, Vjeronauk…), ali nema Domaćinstva i Prve pomoći koji su nam bili zanimljivi, a za svakodnevni život i kulturu življenja tako značajni sadržaji. Škola je pomalo „ostarjela“. Uz redovno nastojanje održati prostore uvjetnim, još uvijek postoji potreba dodatnog uređenja i obnove prostora u kojem obitava velik broj učenika. Ono što je ostalo na neki način isto – učenici i njihovi nestašluci (danas naravno u novim varijantama), mladost i prštava energija učenika i bezuvjetna ljubav i predanost nastavnika svome pozivu.
Što bi učenici trebali znati o školi?
Škola je vaš drugi dom, učitelji i učenici vaša druga obitelj kroz osmogodišnje školovanje. Uspjeh nekog učenika je i vaš uspjeh, kao i uspjeh vaših učitelja. Svi napredujete zajedno zahvaljujući jedni drugima, baš kao i u pravoj obitelji, onoj kod kuće. I svi ste različiti na svoj jedinstven, poseban način. I kao što ne možete promijeniti tko su vam roditelji, braća i sestre, tako ne možete utjecati ni na to s kojim ćete učenicima dijeliti školske dane. Stoga poštujte svakoga od vas, ponesite ono dobro i lijepo dalje u život, a manje lijepo neka bude poučno za vaše buduće korake. I upoznajte jedni druge, razgovarajte i puno, puno se smijte, stvarajte lijepe uspomene jer dani bezbrižnosti (premda vam se sad takvima ne čine) i divnoga djetinjstva ne traju vječno. Vječne će biti u vama samo uspomene na školske dane – učinite ih takvima da se smiješite dok ih se prisjećate. Ja se upravo smiješim dok se prisjećam svojih dana na vašim školskim hodnicima.
Razgovarali: učenici 8. c
