Objavljeno: 8. siječnja 2024.
Luka je u bolnici ostao dva dana, a nakon njega soba se popunila ekspresno brzo novim malim prijateljima. Najmlađi je imao dvije godine, a najstariji 10. S njima je bilo urnebesno zanimljivo, jer se stalno nešto događalo, a oni su plakali i zbog infuzije, i zbog terapija, i zbog mobitela.
Mnogi će na prvi spomen adventa pomisliti na večernje šetnje Tvrđom, osječki Adventski sajam, miris fritula i kuhanog vina, no malo tko bi mogao pomisliti da će kraj adventskog vremena dočekati u bolnici s operacijom lakta. E, upravo to se dogodilo meni. Nakon pada na treningu i odlaska s tatom na hitni prijem, snimanja ruke te pregleda liječnika ortopeda morala sam ostati u bolnici, jer me je sutradan čekala operacija: polomljen je dio kosti koji se morao pričvrstiti metalnim žicama.
BIO JE LOŠ ĐAK
Možete samo pretpostaviti u kakvom sam šoku i strahu bila od svih tih vijesti, priključena na infuziju, a najgore od svega bilo mi je to što sam prvu noć u bolnici morala provesti bez roditelja. Čudni i nepoznati osjećaji nastavili su se i sljedeće jutro dok sam čekala operaciju, no mama jednog malog pacijenta iz moje sobe olakšala mi je razgovorom moje zebnje i strahove.
Moj odlazak na zahvat počeo je vožnjom pokretnim krevetom starim, strašnim, tamnim i hladnim labirintom podrumskih hodnika ispucalih zidova, koji su bili nakrcani raznim kutijama i starom medicinskom opremom. U mojoj su pratnji bili medicinska sestra čijeg se imena ne sjećam i medicinski tehničar Slobodan koji me pokušavao oraspoložiti svojim šalama, pjevanjem cajki i pričom kako je bio loš u školi. On mi je zbog toga bio najdraži od svih djelatnika na dječjoj kirurgiji, a osim toga on je bio prva osoba koju sam vidjela nakon buđenja poslije operacije, premda su svi liječnici i ostalo osoblje bili također vrlo ljubazni.
URNEBESNI CIMERI
Moj prvi cimer u sobi bio je Luka, šestaš iz jedne osječke osnovne škole, s kojim sam povremeno razgovarala i gledala televiziju. Samo da znate: mobitele uzimaju od 21 h do 10 h. Luka je u bolnici ostao dva dana, a nakon njega soba se popunila ekspresno brzo novim malim prijateljima. Najmlađi je imao dvije godine, a najstariji 10. S njima je bilo urnebesno zanimljivo, jer se stalno nešto događalo, a oni su plakali i zbog infuzije, i zbog terapija, i zbog mobitela.
Sutradan su već svi bili otpušteni, a ja sam izašla iz bolnice 23. prosinca, dan uoči Badnjaka. Bila sam sretna što ću za Badnjak i Božić biti sa svojom obitelji, ali i tužna što nismo mogli otići za Božić u Bosnu kod dide i strike. No, kako moja mama kaže: važno da smo mi živi, zdravi i zajedno kao obitelj, a bit će još Božića i Uskrsa u Bosni koje ćemo provesti sa svojim najdražim.
Napisala: Katica Jozić, 6. d
