Arhitekta možemo smatrati umjetnikom kad napravi nešto što dosad nitko nikad nije napravio. Kada to što napravi nikoga ne asocira na nešto već viđeno.
Jedna od bivših učenica naše škole je i arhitektica Valentina Slabinac. U Osijeku je najpoznatija kao projektantica Kompleksa Vodenih vrata (2011.-2015.) i rekonstrukciji Donjogradskih vrata i bastiona sv. Karla (2016.-) Razgovarali smo s njom o njezinim iskustvima i arhitekturi.
Jeste li kao mali voljeli crtati i bili vješti u tome?
Da. To je jedan od razloga zašto sam postala arhitektica.
Jeste li to željeli od malih nogu i imate li nekog uzora?
Kao mala sam htjela biti puno toga. Prvo balerina, a onda se pojavio interes za crtanje, za sve dizajnerske struke. Prije srednje škole još sam dvoumila između medicine i umjetnosti. U srednjoj sam shvatila da ću ići umjetničkom linijom, ali još nisam znala hoću li biti dizajner interijera, produkt dizajner, arhitekt… Tek pošto sam uspjela postići odlične bodove u arhitekturi, odlučila sam postati arhitekt. S godinama imam sve manje uzora. Odnosno, uzor mi postaje jedno šire područje, tj. sviđa mi se više arhitekata i stilova i smjerova arhitekture. Rekla bih da mi najviše sviđa kritički regionalizam.
Pripadaju li jonski stupovi kakve katkad susrećemo u Osijeku ovom području?
Ne. Hrvatska ima specifičnu arhitekturu u svjetskom kontekstu, a isto tako Slavonija ima neke specifične oblikovne elemente u širem kontekstu hrvatske arhitekture. Drugim riječima, razlikuje se dalmatinska od slavonske arhitekture.
UMJETNOST JE SLOBODNA
Zašto je arhitektura umjetnost?
Matematika, fizika, biologija, kemija i slične struke vezane su uz činjenice, a arhitektura, osim što ima tu komponentu, smatra se umjetnošću jer arhitekt ima slobodu odrediti boju, oblik kuće, hoće li biti okrugla, naopaka, trokutasta, u obliku cvijeta. On ima slobodu kreacije oblikovanja i nije vezan ni uz kakvu znanost kada oblikuje zgradu, ali s druge strane, sve to što zamisli, mora biti izvedivo.
Kad arhitekta možemo smatrati umjetnikom? Jeste li napredovali kao arhitektica?
Umjetnikom je kad napravi nešto što dosad nitko nikad nije napravio. Kada to što napravi nikoga ne asocira na nešto već viđeno. Arhitektura svaki dan napreduje. Arhitekt ima beskonačne mogućnosti pratiti tehnološke razvoje. Sve novo što se izumi čovjek nastoji iskoristiti u svim područjima pa tako i u arhitekturi.
Planirate li napraviti nešto što Hrvatska još nije vidjela?
Voljela bih, ali ne mogu to planirati. Arhitektura je umjetnost koja objašnjava. No za izgradnju neke građevine potrebna su velika sredstva. Slikar ili kipar mogu sebi i sami osigurati sredstva i raditi za svoju dušu, ali arhitekti to ne rade. Oni moraju imati konkretnog investitora koji će im dati novac da naprave uporabljivu stvar koja će se kasnije koristiti i nečemu služiti.
Želite li svoj rad proširiti i izvan Hrvatske?
Bilo bi to lijepo, no s godinama te ambicije nekako splasnu. Kad sam bila mlađa imala sam takve ambicije, ali sada ih više nemam.
Idete li svakodnevno rado na posao?
Svaki projekt me toliko iscrpi da želim mjesec, dva odmora, primjerice otići na more, pa se onda opet vratiti na posao.
NAGRADA JE ŠTO IMA LJUDI
Kako ste došli na ideju projekta „Vodenih vrata“?
„Vodena vrata“ su specifična arhitektura. Ona nisu sasvim moja kreacija jer je nekad davno, u 18. st., na tom području postojala jedna povijesna građevina. Iz različitih razloga ona je zatrpana. Moj projekt nije išao u smjeru da se ona kompletno obnovi kakva su nekad bila, već je dobila novu interpretaciju sukladnu našen konceptu ili duhu vremena. Inače, kada se radi projekt povijesne građevine, ne radi ga arhitekt kao pojedinac, već se radi interdisciplinarno. To znači da su u projektu sudjelovali projektanti i stručnjaci iz različitih područja – povjesničari, povjesničari umjetnosti, građevinski inženjeri, arhitekti, elektroinženjeri itd.
Kako Vam se grad za taj projekt zahvalio?
Zahvalom smatram to što se taj prostor koristi u javne svrhe, što na njemu ima ljudi. To je meni dovoljna nagrada.
Možete li nabrojati još neke projekte koje ste radili? Kako dođete na inspiraciju za te projekte?
Jedan od poznatijih projekta koje sam radila je Rondel velikana koji se nalazi ispred Matematičke gimnazije. Radila sam puno povijesnih zgrada koje su se trebale rekonstruirati i koristiti na novi način. Veći dio projekata su ulična pročelja. Projekti rekonstrukcije postojećih zgrada su teški projekti. Možda je najzahtjevniji projekt bio rekonstrukcija velike trafostanice u Ernestinovu. Inspiracija u arhitekturi vezana je uz lokalne uvjete, datosti i ograničenja. Ne započinje se od praznog papira, već od projektnog zadatka. Početak svakog planiranja vezan je uz urbanističke planove koji donose pravila građenja, propisane propozicije koje projektant mora poštivati. Primjerice, kolika kuća može/mora biti visoka, široka, duboka, udaljena od međa parcele i granica neke parcele, kakvi krovovi moraju biti, koje namjene moraju biti itd. Arhitektura nije umjetnost koja je sama sebi svrha, ona je umjetnost koja proizvodi konkretnu građevinu koja ima svrhu.
Radite li neke projekte sami?
Nema projekta zgrade, trga ili bilo čega drugoga na kojemu ne radi najmanje pet ljudi. Uz arhitekta uvijek je tu građevinski inženjer koji razmišlja o konstrukciji zgrade. On je zadužen za to da se zgrada ne sruši pod djelovanjem nekog opterećenja, težine, namještaja, vjetra, snijega ili potresa. Arhitektura je umjetnost oblikovanja prostora i arhitekt oblikuje dimenzije prostora, vodi računa o organizaciji prostora. Određuje kakvi su oblik zgrade, krovovi, prozori,koje boje, međusobna povezanost prostora. U projektiranju sudjeluju i elektroinženjeri, zaduženi za instalacije rasvjete, koja je danas i važan dizajnerski element jer utječe na ambijent unutar prostora. Strojarski inženjeri vode računa o grijanju i instalaciji, klimatizaciji itd. Projektiranje je, dakle, uvijek interdisciplinarni posao.
BILA JE TO LIVADA
Koji ste projekt prvi napravili?
U početku ne dobivate teške i ozbiljne samostalne projekte, već imate svog mentora koji prati vaš rad, a nakon tri godine možete samostalno raditi. Moj prvi projekt bile su male kućice za obnovu jer u doba kada sam počela raditi u Slavoniji su obnavljane kuće razrušene u ratu. Tada su se uglavnom svi time bavili.
Natječete li se u poslu s drugima? Bude li prepirki sa suradnicima?
Svaki dan se natječem sama sa sobom, ali i s drugima, jer moram napraviti neki iskorak. Nakon što isprojektiram neku kuću, zadatak mi je da druga kuća s njom ne bude slična.
Prepirke jako volim, ali konstruktivne. Možemo malo povisiti ton i vikati jer nekome je potrebnije da mu glasnije kažeš kako bi shvatio. A volim kad se i mene nekad stopira i kaže da nisam u pravu.
Jeste li nekad požalili što radite ovaj posao?
Požalim kad razmislim o egzisticijalnim problemima, zato što je danas vrlo teško zaraditi normalnu plaću i normalno živjeti bez velikih odricanja. No unatoč svim tim teškoćama i neprilikama, ne mislim o toga odustati zato što to volim.
Koje Vas još zanimanje privlači?
Produkt dizajner. Interesiralo bi me dizajnirati namještaj. Otac mi je radio u Export-drvu te sam još kao mala mnogo vremena provela gledajući namještaj.
Jesi su Vas roditelji i prijatelji podupirali u umjetnosti? Tko Vas je od učitelja podupirao?
Podupirali su me. Nisu se petljali, jer ako znaš što hoćeš, kuda ćeš i što voliš, od toga te nitko ne može odgovoriti. I svi su nas učitelji podupirali. Razrednica od prvog do četvrtog razreda bila mi je Ljubica Kotromanović, a od petog do osmoga Marija Sikora. Ona je predavala matamatiku koja je meni, osim crtanja, jako dobro išla, zato sam i završila u arhitekturi.
Kakva je ova škola bila u Vaše vrijeme?
Nisam još prošetala školom, ali mi se čini jednaka. Kada sam ja krenula u školu, ovo je bila potpuno nova zgrada. Prije je ovdje bio neizgrađeni teren, livada s kamilicom. Sve je jako mirisalo. Prije je tu bilo i puževa pa smo ih mi skupljali i jeli.
Razgovarale: Ivona Kovač i Dora Slivac, 6. b
