Nakon male prazničke stanke evo i mene natrag!
Ta stanka meni i nije bila baš relaksirajuća. Već od drugoga siječnja ponovno sam u akciji; spavanje je ponovo precijenjeno, a noć umjesto za spavanje služi za učenje. Glavobolje i kava vratile su se u moju svakodnevicu. Tješi me samo činjenica da ja učim za natjecanja, a drugi za ispravljanja loših ocjena.
Prije su mi se praznici činili tako dugi. Posljednji tjedan kao da je trajao beskonačno, više ni sama nisam znala što bih sa sobom zatvorena u kuću. A sada su mi praznici proletjeli i zaklela bih se da ću igrati tjelesni svaki put do kraja godine samo da ova zadnja dva dana traju po 34, a ne 24 sata.
To sad zvuči strašno, ali zapravo za redovitu nastavu i nema toliko posla. Imali smo lektiru, Zlatarevo zlato. Suzdržat ću se od komentara lektira na starohrvatskom u kojima u većem dijelu pisac objašnjava političke odnose Zagreba sa susjednim mjestima na prijelazu iz šesnaestog u sedamnaesto stoljeće… Mislim da i ovo govori više nego dovoljno. Ovu lektiru imaju i učenici jezične i klasične gimnazija, tako da je suradnja moguća i s prijateljima iz osnovne, a ne samo iz srednje škole, što znatno olakšava barem prevođenje, ako već ne i razumijevanje radnje.
PRVI DAN – PRVI ISPIT!
Osim lektire, nekih ozbiljnijih zadataka i nije bilo. Tek nekoliko zadataka iz matematike, neki sastavak iz etike… No, nama nastava trinaestoga siječnja zaista započinje – jer već tada imamo prvi (ponovljeni) ispit iz hrvatskoga. A kasnije u istom tjednu imamo i ispit iz matematike, za koji ni pola gradiva nismo obradili.
Natjecanja su kategorija za sebe. Prvo fizika pa, čini mi se, hrvatski, pa kemija i biologija. Kemija je dva dana prije biologije, no, srećom, u kemiju ne polažem previše nade. Na to natjecanje nagovorila me profesorica, tako da nemam čak ni uobičajeni cilj ne biti zadnja na školskom. Trenutačni mi je cilj ne biti zadnja s razlikom između mene i predzadnjeg većeg od pet bodova, tj. mogu biti zadnja, samo da nije baš velika razlika između mene i predzadnjeg. Međutim, voljela bih otići na državno iz biologije, koje mi je prošle godine izmaklo za 2 boda! Za hrvatski postoji nedostižni san o županijskoj razini.
NAPOKON FEJSOVKA
Mislim da je to i previše nastave za jedan praznički članak. Zato ću o „sitnici“ koju sam već spominjala – momu Facebookovom profilu… Da, i to se dogodilo! Smatram to božićnim čudom. Iskreno, shvaćam iz čega proizlazi sva ovisnost – uvijek postoji još neka sitnica koju možeš pogledati, još neka osoba za koju jednostavno moraš provjeriti poznaješ li ju, neka slika koju moraš lajkati… Da uopće ne spominjem sve ljude s kojima možeš pričati u bilo kojem trenutku. S obzirom na to da imam iPhone, dostupna sam zaista 0-24, ali nije mi baš neka razlika u odnosu na prije što se tiče dostupnosti. I prije su mi stalno stizale poruke, SMS-ovi, Viber, Whatsapp, a sada sam samo dodala Facebook. Uglavnom, kada se uspije ograničiti vrijeme za pregledavanje nebitnih sitnica na Fejsu (pri tome ne mislim čak ni na podatke kao što je kad je tvoja prijateljica jela, nego na pregledavanja obavijesti o prijateljima tvojih prijatelja koje, iako mogu biti zanimljive, zapravo se tebe ni malo ne tiču), on zapravo i ne predstavlja neki problem.
Osim toga, ovih praznika bavila sam se fotografijom, za potrebe snimanja jednog iznimno važnog djela koje će učenici 7.a imati prilike vidjeti i uživati u njemu. Dobro, možda nisu baš sve zasluge moje, ipak sam ja bila samo fotograf za strip svoje sestre na temu ekologije. Ona je moje slike (neopisive kvalitete slikane po oblačnom vremenu dok je kišilo i bilo ledeno) uredila i sada čak i sliče nečemu. No, vrhunac zabave bila su komentiranja izraza lica na neuspješnim fotografijama, jer neki izrazi lica zaista su neprocjenjivi. Dokaz moje profesionalnosti jest i činjenica da je na stripu napisano da sam ja fotografirala (eto, već znam da treba paziti na autorska prava).
TREBA ZNATI PASTI
Između svih tih aktivnosti čak sam i posjetila klizalište. S obzirom na to da ne znam kako treba hodati ni po ravnom suhom podu, klizanje je za mene više nego izazov. Čak sam bila i uspješna – pala sam samo jednom. Ali ako padam, ja padam kako treba. Jedino sam iznenađena što led nije popucao. Pala sam ravno na koljena, a posljedice su još uvijek vidljive, a vjerojatno će još dugo i biti. Naime, moja koljena poprimila su cijeli spektar boja, od crvene, ljubičaste, svih tonova plave i plavo-zelene… Jedino sam sretna što nije ljeto jer su tako dekorirana koljena prejeziva za pokazivanje čak i po mjerilima osobe koja uvijek ima modrice po nogama. Ni sad mi nije jasno kako sam uspjela tako pasti, ali imam neke teorije o tome da sam se spotakla o neku neravninu na ledu (znam da je to skoro nemoguće, ali i je SKORO nemoguće zbog ljudi kao što sam ja).
Praznici se bliže kraju, pa idem iskoristiti ovo malo što mi je još ostalo, a svima želim sreću u novom polugodištu – bit će potrebna podjednako učenicima i profesorima.
Helena Čavlović, 1.b
