Dečki koji su grudali školu bilo je – svega dvadesetak. Protiv oko četiristo učenika naše škole. Četiristo učenika samo u mojoj smjeni. Četiristo učenika koji su dobili doslovno policijsku zaštitu.
Ovaj ću članak započeti svjetlom na kraju tunela – svjetlom božićnih lampica. Prvo se polugodište napokon bliži kraju, tako je blizu da odbrojavamo dane do praznika (tj. spavanja, poklona i kolača). Međutim, prije „svjetla“ čeka nas „tunel“, čekaju nas ispiti, kojih ima kao da se zaključuju ocjene.
Tek smo preživjeli prvi val ispita, počeli ispravljati ocjene, a već nam se bliži novi. Oni koji nisu odmah na početku uhvatili ritam i počeli učiti (ili barem pisati zadaće i ponavljati prije prvih ispita) sad polako imaju probleme. To se najbolje vidi i po učenicima koji bježe iz matematičke gimnazije u druge škole po logici „svugdje je bolje nego ovdje“. Iz mog razreda jedan je dečko već otišao, a jedna će djevojka uskoro. Navodno bi još jedan dečko mogao pokušati pobjeći od učenja (kao, bit će lakše drugdje, iako, čak i da ode za pomoćnog cvjećara na program za djecu s posebnim potrebama, morao bi učiti, prije ili poslije). Tako bi naš razred spao na svega 21 učenika, što u srednjoj zvuči „strašno“ jer su razredi inače popunjeni do zadnjeg mjesta kako bi se moglo upisati što više učenika; 21 u usporedbi s 32 je otprilike kao da u osnovnoj razred ima 13, a ne 21 učenika.
NEKA DRUGA LEKTIRA
Osim ispita, naš mali razred čeka i prva lektira. Da, nisam napisala pogrešan broj, ovo nam je tek prva lektira ove godine. Prva od samo četiri. Da, dobro ste shvatili, ja u srednjoj (i to gimnaziji) imam dvostruko manje lektira nego vi u osnovnoj! No, to nije uvijek tako, to najviše ovisi o profesoru, a naš profesor Hrvatskog… Mislim da je dovoljno reći da ga vole i učenici koji kod njega imaju dvojke i jedinice. Često se šali na satu, ali i dobro predaje i zbilja nas nauči. Uvijek znamo što trebamo znati za koju ocjenu, a gotovo sve nenajavljene ispite i listiće ocjenjuje samo onima koji to žele, a i onima kojima ocijeni upisuje ocjene samo ako oni to prihvate. Nakon svega toga, nije toliko iznenađujuće da lektiru trebamo samo pročitati, dakle, ne trebamo ništa pisati.
Iako imamo sjajne profesore, jedva čekamo da nam nastava završi, kao i većina učenika, a pri tome ne mislim samo na praznike nego i na kraj nastave svaki dan pojedinačno. Navodno će nam to biti sve lakše i lakše s bliženjem praznika jer (ili su mi bar tako rekli pouzdani izvori) već od početka prosinca u matematičkoj se održavaju različite aktivnosti, zbog čega su skraćeni sati barem jednom tjedno, kao i gotovo svaki dan zadnji tjedan. Koliko god to dobro zvučalo, zapravo i nije jer pišemo ispite, a skraćeni sati znače skraćeno vrijeme pisanja ispita, što, naravno, nije nimalo dobro.
META ZA GRUDANJE
Predblagdanske teme zaključujem sa snijegom. Naravno, čim smo vidjeli prve bijele pahulje u zraku, započela je euforija i veliki planovi za bijeli Božić. Nitko nije očekivao da ćemo se naći u opsadnom stanju već nekoliko sati kasnije, tijekom velikog odmora.
Zaista, ne šalim se, doživjeli smo opsadno stanje. Svi smo mi bili svjesni da, hmm, uzorna mlada gospoda iz Emše voli upotrebljavati našu školu kao metu za grudanje. Većina nas to doživljava gotovo kao šalu, ne pretjerano ozbiljno, ali osoblje škole na to gleda puno strože.
Nekoliko minuta nakon zvona za početak sata u mojoj školi započeo je odmor u Emši. (Ne, to nije slučajnost, nego pomno osmišljen raspored da zaštiti „jadne štreberčiće“ iz matematičke od „huligana“ iz Emše – iako to nije šala, ja sam se jako, jako, jako dugo smijala kad sam to čula). Prve grude poletjele su prema prozorima, i to ne samo prema onima u prizemlju, nego i prema prvom katu. Nama je to sve bilo zanimljivo, neki su čak i otvarali prozore, a grude koje su uletjele koristile za obranu škole (heroji, što reći). No, ubrzo se ravnateljica pojavila u učionici u stilu generala koji brani tabor pod neprijateljskom paljbom. Prozori su zatvoreni, upućeni smo da se klonimo prozora, za svaki slučaj, jer ne bi bio prvi put da je gruda razbila prozor, a zatim su još i zatvorena i zaključana prednja vrata, tako da se koristimo stražnjima, što meni baš i nema smisla (zar očekuju da netko uleti s hrpom snijega i baci ga nasred hola?).
POLICIJSKA ZAŠTITA
Najsmješniji dio je brzina kojom se to odvilo, koja upućuje na pomno razrađeni protokol. Mogu zamisliti kako ravnateljica, čim je vidjela vremensku prognozu, vadi mobitel i šalje svim profesorima poruku „Kôd bijelo, od sutra zimski režim u školi, BUDITE SPREMNI NA NAPAD!“. Vrhunac je bila policija koja nam je dežurala pred školom cijeli taj dan. A sad jedan detalj kojeg sam izostavila. Dečki koji su grudali školu bilo je – svega dvadesetak. Protiv oko četiristo učenika naše škole. Četiristo učenika samo u mojoj smjeni. Četiristo učenika koji su dobili doslovno policijsku zaštitu. Jedino mi je žao što sam zaboravila slikati taj prizor.
Eto, nije škola samo učenje, ima i više nego dovoljno smijeha i zabave čak i kada ju ne očekujemo. No, učenja ipak ima, a mene sutra čeka zadaćnica iz matematike (ako ne znate što je to, živite u blaženom neznanju jer, vjerujte, ne želite znati). I, ne zaboravite odbrojavati dane do praznika (ili moga sljedećeg članka, meni sigurno ne smeta)!
Napisala: Helena Čavlović, 1.r. gimnazije
