Na kraju ćete ipak otići i na prvi sat, ponoviti i to gradivo, isplakati se i obrisati suze i shvatiti da vi to možete. Jer možete. Ovo je škola, ne logorski rad. Prilagođeno je osobama našeg uzrasta, ali tako da moramo dati sve od sebe.
Dobro, sada je zbilja počelo. Ako vas ubija ritam u osnovnoj, brzo nađite način da se barem s time nosite jer je ritam učenja, ispita, usmenih, zadaća i projekata u srednjoj u odnosu na osnovnu kao utrka formule 1 u usporedbi s lijenim pužem. Već sama nastava fizički i psihički te iscrpi preko svih granica, a tek onda počinju zadaće i učenje. Kunem se, u nekim trenutcima ni sama ne znam kako sam se uspjela natjerati da ustanem s kauča, razbudim se i odem učiti. Sad vi možda počinjete paničariti, ali ne primjećujete ključni dio – ipak sam ustala. To NIJE neizvedivo. Užasno je teško, ali nitko nije ni rekao da će biti lako. Samo ne smijete odustati kad je najteže.
A sad detalji toga najtežeg…
NEKE NOVE PREZENTACIJE
Dakle, za razliku od osnovne, posve je normalno da izlaganja, prezentacije i referate izlažemo sami, a ne u paru ili grupi. Naravno, ima i grupnih radova, ali oko 50% prezentacija tijekom godine obavljamo samostalno. Osim očiglednoga nedostatka da sve moramo sami, to ima i brojne prednosti. Na primjer, možemo napraviti prezentaciju kako hoćemo i kad hoćemo, i ne moramo tražiti termine koji odgovaraju svima iz šesteročlane skupine. A i znamo da smo sami zaslužili ocjenu, tj. nema više slabih ocjena iz prezentacije koju zapravo nismo ni radili.
Novost o prezentacijama jest i to da je potpuno uobičajeno dobiti i trojku ako prezentacija nije dobra. To se više ne smatra dodatnim trudom koji treba nagraditi, nego uobičajenom zadaćom, tako da nemojte očekivati petice za „copy-paste“ s Wikipedije. I da vas odmah upozorim, na prezentacijama se očekuju samo kratke natuknice i mnogo slika, a mi sami moramo znati ispripovijedati dodatne podatke. Još jedna od stvari koje nisu lake, ali su izvedive.
AH, TO BUĐENJE
A što se tiče nastave… Pripremite se na sedam sati gotovo svaki dan, kao i na nulti sat ujutro u školama u kojima nastava počinje u 8, jer (ako to ne znate) u nekima nastava počinje u 7 sati… Kao i u matematičkoj, u koju ja idem. Znate li kako je kad se ujutro trebate probuditi u 7:20 da biste stigli na prvi sat, pa onda ipak ostanete ležati u krevetu do 7:30? Znate li koliko trebate tih 10 minuta? Ja sad tako trebam SVAKU SEKUNDU. Nisam mislila da će mi buđenje sat vremena ranije biti problem, ali tih sat vremena nekad mi se čini kao desetljeće, osobito zato što više nema onih dodatnih 10 minuta, jer iz Retfale do Tvrđe treba nekih dvadesetak minuta pod uvjetom da nema zastoja ni ikakvih problema, a u srednjoj se više baš i ne viđa „ponedjeljak ujutro“ izdanje u trenirci, prvoj majici koju smo izvukli iz ormara i bez šminke. Meni, nakon što navečer pripremim sve što ću obući jer znam da u to bezbožno doba (prije 6!!!) ne mogu racionalno razmišljati, treba oko pola sata da se spremim. Za usporedbu, u osnovnoj mi nikad nije trebalo preko 20 minuta.
Samo još jedan detaljčić oko izgleda: meni su rekli da se srednjoškolci često udebljaju kad krenu u srednju jer si mogu kupovati koliko god i kakve god hrane hoće. To se zaista može dogoditi, ali ako ste imalo kao ja, pod odmorima ćete razmišljati o sljedećem satu i truditi se ne zaspati, a doma ima i previše posla sa zadaćama da bi se stiglo pretjerano razmišljati o hrani (najbolja dijeta je reći da je učenje važnije od jedenja; u 90 % slučajeva lakše nam je ne jesti i ne učiti, nego učiti da bismo jeli).
A da se vratimo na buđenje… Najgore u tako ranom buđenju jest to što sam poslije nastave toliko umorna i pospana da nema šanse da se mogu usredotočiti na učenje, bar ne bez „varanja“. Za mene „varanje“ podrazumijeva odmor dok ne dođem do faze da mi se oči ne sklapaju, te kavu i neku brzu pjesmu koju volim da me razbude. Za mene to „pali“, ali – naravno – svatko ima svoju tehniku, pa je često i spavanje poslije nastave.
ŠTO SE TIČE OCJENA…
To što ste prvi u imeniku a profesor otvara, ne znači da ste zaštićeni od odgovaranja. To sam naučila na teži način – dobivši, mislim, prvu trojku iz Hrvatskog u životu. To je nešto što morate prihvatiti, pogotovo odlični učenici, koji su navikli u imeniku imati samo petice. Ja sam se spremala na takvu situaciju jako dugo, pa sam ju preživjela bez nekih većih šokova i već sljedeći sat sam se, naučivši sve gradivo, javila da bih ispravila ocjenu. No na to je profesor odgovorio da se ne brinem i da ću ispravljati tu ocjenu ako mi bude trebalo za prosjek.
Dakle, nemojte da vas nekoliko (ili jedna) slabijih ocjena obeshrabri. To nije kraj svijeta, neće vam školovanje propasti zbog neke trojke, a ni zbog jedinice. Ali, isto tako, nemojte prihvatiti te ocjene kao „normalne“ i reći da se u srednjoj i tako ne može imati jako visok prosjek, zadovoljivši se njima. Borite se za ocjene, a ako ne pobijedite u svakoj od tih bitaka, sjetite se da jedna izgubljena bitka ne znači poraz u ratu. 😉
Hmm, što još… Nemojte ni pokušavati „štrebati“ podatke napamet, jer ih je jednostavno previše. Pokušajte iz razumjeti i povezati s bilo čime. Dok učite, zamišljajte počitano, uspoređujte novo gradivo s nečim poznatim. I kad vam se čini da vam je jasno, pitajte profesora za dodatna objašnjenja, bilo što, jer inače nije vjerojatno da ćete uspjeti zadržati zadovoljavajući prosjek. I ne zaboravite, „naštrebano“ gradivo brzo se zaboravi, a ono će vam trebati i na maturi.
TEŠKO, ALI IZVEDIVO
Ja ne učim iz udžbenika, nego iz bilježnice, a ako neku riječ, pa makar i samo spomenutu u bilježnici, ne znam objasniti, tražim objašnjenja po udžbeniku i na internetu. Na kraju znam sve što me profesori pitaju, a ponekad i bolje od nekih koji su učili iz udžbenika. Naime, često za sljedeći dan za učiti imamo više predmeta, a udžbenici su vrlo detaljni, pa se to jednostavno ne stigne. Ako vi imate neku tajnu metodu brzog skraćivanja teksta u udžbeniku, javite.
Ključna poruka ovoga je: „umirat“ ćete. Svaki dan ćete razmišljati o tome da „markirate“, ma samo prvi sat za tih dodatnih bar pola sata sna, otvorit ćete bilježnicu i zatvoriti ju jer ćete biti sigurni da vi to ne možete ili ne stignete naučiti, a ni plakanje na rubu živčanog sloma nije isključeno. Ali (!) na kraju ćete ipak otići i na prvi sat, ponoviti i to gradivo, isplakati se i obrisati suze i shvatiti da vi to možete. Jer možete. Ovo je škola, ne logorski rad. Prilagođeno je osobama našeg uzrasta, ali tako da moramo dati sve od sebe. Oni koji to ne žele, bolje neka ne idu u gimnaziju, za svoje dobro. Njima će biti bolje ako odu u strukovnu (nitko s kime sam razgovarala, od onih koji su otišli u strukovne, ne žali zbog svoje odluke, štoviše, većina je oduševljena svojom novom školom).
A sad, kad sam se vjerojatno i malo previše raspisala, idem raditi nešto korisno, tj. učiti i pisati zadaće. A kad vi krenete na svoje, sjetite se da, koliko god su teške, ja vjerojatno imam teže. 🙂
Napisala: Helena Čavlović, 1.b, Prirodoslovno – matematička gimnazija Osijek
