Objavljeno: 18. ožujka 2026.
U prošlosti postojao je jedan grad, u Litvi, zvan Sägnur. Na prvi pogled zvuči kao običan grad. No, vjerujte mi… Nije. Tamo živio je jedan dječak, imenom Bural. Imao je 13 godina, bio je nestašan, šaljiv, veseo, a također željan avanture. Život mu nije bio najlakši; živio je u siromašnoj obitelji s djedom i majkom. Svoga je djeda volio iz svega srca, bio mu je kao otac.
Jedne mračne olujne večeri djed se s 14 ljudi zaputio u potragu za drevnim kipićem imena „Abu baš Hala“. Bural ga je željno iščekivao. No prošlo je dosta vremena, jedan pa dva pa tri, pa osam dana, a djeda i dalje nije bilo… Nakon još nekoliko dana začulo se kucanje na vratima. Bio je to glasnik, nosio je pismo u ruci. Mama mu je otvorila. Bural je čekao u sobi do ulaza. Nekoliko minuta poslije u sobu je ušla uplakana i suzama zalivena majka. Dogodilo se nešto grozno, nezamislivo – djed je umro.
Ta vijest kao da je udarila Burala šakom u srce; nije mogao vjerovati da njegov voljeni i dobri djed sada leži mrtav. Sljedeća dva mjeseca u kući Krum vladala je puka tišina, jad i bijeda. Dječak i mama su se toliko loše osjećali da su i sami željeli ležati u grobu do svoga dragoga djeda. Ta ih je smrt zaista pogodila duboko u dubini duše. Ipak, ponajviše je pogodila dječaka; s obzirom na to da oca nije imao djed mu je bio kao tata, a sada ga više nema. Bural se jednoga dana zakleo da će, kada navrši 22 godine, otići na istu tu planinu u potragu za kipićem kako bi učinio ono što njegov djed nije mogao.
Evo ga, prošlo je devet godina; Bural je napunio svoj 22. rođendan i to je taj sudbonosni dan, dan odlaska na planinu u potragu za „Abu baš Halom“. Prvo je trebalo oformiti tim. Otišao je u grad, tamo se našao sa svojim vjernim prijateljem Štigavom. Zatim su njih dvojica otišli do obližnjeg kafića, udaljenog ulicu, dvije od njih. Tamo se nalazio šerif Joe, glavna „faca“ u gradu. Bural ga je zamolio da pođe s njima u potragu za kipićem, ali za to je šerif imao određenu cijenu; tražio je 1400 zlatnika kako bi obavio taj posao. Bural je očajno pogledao Štigava koji mu je pokretom ruke pokazao da nema toliko novca. Bural se tada dosjetio; rekao je šerifu da on ne namjerava zadržati taj kipić te da bi ga on prodao na tržištu kako bi pomogao majci i sebi da prežive i kupe sve potrebne namirnice. Zatim je rekao da, ako je prosječna vrijednost kipića 2000+ zlatnika, njemu može dati 20%, odnosno 400 zlatnika. Nakon nekoliko minuta šerif je donio svoju odluku – pristao je.
Još je ostala jedna osoba za pokupiti je, a to je bila gradska znanstvenica Milisada. Sva trojica pošli su po nju u njezin dom. No nije bila baš svima omiljena; neki su je smatrali ludarom te da se drogira i radi nekakve vradžbine. Kada su stigli pokucali su, a ona je odmah otvorila vrata. Pozdravila ih je i pozvala u kuću. Čim su ušli, Bural je odmah rekao kako trebaju njezinu pomoć u potrazi za kipićem. Ali niti nju nije bilo lako samo tako uvući u avanturu. Rekla je da zauzvrat traži da oni budu pokusni kunići na njezinom sljedećem lijeku koji bi navodno trebao liječiti od gripe. Nisu bili najoptimističniji oko toga, no pristali su.
Nakon što je tim stvoren, krenuli su na put. Planina je bila dugačka 800 m, a špilja u kojoj bi se kipić trebao nalaziti bila je na 697 m. U početku im je dobro išlo. Pješačili su nekoliko sati nakon čega su naišli na prvu prepreku: medvjeda. Svi su se ukočili nakon što su ga zamijetili, no zatim je šerif Joe dobio ideju. Polako se približio medvjedu i počeo se pretvarati da je mrtav, a zatim – kada mu je medvjed prišao – izvadio je svoj revolver i upucao ga ravno u prsa. Medvjed se srušio i uginuo pa su nastavili dalje. Navečer su bili na oko nekih 300 m pa su odlučili zaleći. Usred noći Štigava je probudio nekakav čudan zvuk. Pogledao je oko sebe, no nije ništa vidio. Odjednom, zaskočio ga je nekakav čovjek s kopljem; izgledao je kao domorodac. Srušio je Štigava na tlo i upravo kada ga se spremao probosti, na njega je skočila Milisada i po očima mu je prolila kemikaliju od koje je ovaj oslijepio. Na kraju je s njim završio Joe jednim hitcem.
Ujutro su nastavili svoj put. Činilo da put nije dugačak, jer i nije, ali planina je bila vrlo strma, sa samo nekoliko mjesta gdje bi eventualno mogli sjesti li leći. Nisu hodali niti deset minuta, a već su naletjeli na nešto vrlo čudno – grupu od šestero ljudi koja sjedi i priča uz logorsku vatru. Izgledali su pretučeno, umorno, a bili su i prilično prljavi. Bural je na mnogima vidio rane i ogrebotine. Zapitao se kako je do toga moglo doći. Zagledao se u jednoga čovjeka, izgledao mu je poznato, a nakon što ga je prepoznao ostao je u šoku…
Bio je to djedov prijatelj Itvan, koji je s Buralovim djedom pošao u potragu. Bural ga je upitao što se dogodilo, gdje su ostali i, najvažnije, kako mu je djed poginuo. Itvan je rekao da su ostali nažalost – uključujući njegovog djeda – poginuli. Još je rekao da je s njih šestero preživjelih samo još djed došao do špilje. To je značilo da mnogi do tada nisu preživjeli. Bural je pitao je li kipić stvaran, na što mu je Itvan odgovorio da je itekako stvaran, i još ljepši nego u legendama. Zatim je došao do najtužnijeg dijela priče – djedove smrti.
Kada su zakoračili, unutra su ih dočekale razne zamke poput zmija otrovnica, šiljaka i velikog kamena koji se kotrlja duž prostorije. Sve su uspješno prešli; kada su stigli do „Abu baš Hala“ djed se svima zahvalio na polasku i rekao kako su bili složna družba. A čim je uhvatio kipić, kipova su se usta otvorila i iz njih je započeo šuštati plamen koji se počeo širiti.
Započeli su bijeg. Vratili su se do ulaza, ali vrata su se počela zatvarati. Shvatili su da se neće spasiti ako netko kamenom ne blokira plamen, iako bi to značilo da će taj završiti u vatri… Djed se odvažio na taj pothvat. Pokušali su ga zaustaviti, no bio je uporan. Ostali su polako izlazili dok je djed vukao kamen. Uspio je, ali ostao je zarobljen s druge strane – i umro. Njegove posljednje riječi bile su: Recite mome unuku da ga volim!
Kada je Bural čuo te riječi shvatio je da mora uspjeti. Ali, palo mu je na pamet, jedna se činjenica nije uklapala u cijelu priču – zašto se ostali nisu vratili? Prošlo je otad devet godina. Itvan je odgovorio da su željeli ostale pokopati na ovom djelu planine gdje sada sjede te da su u čast dječakovom djedu željeli svoj život završiti na planini.
Nakon nekoliko sati odmora ekipa je nastavila. Nakon nekog vremena napokon su stigli do špilje. Ušli su. Joe se spremao otrčati prema kipiću, no Bural je brzo reagirao i zaustavio ga. Rekao je da bi trebali pripaziti na zamke, na što je Milisada rekla da nemaju na što paziti je su zamke već bile aktivirane prije devet godina, a da vlasnika špilje nema tako da su zamke trenutačno neaktivne.
Ali su ipak odlučili pripaziti, i bili su u pravu. Jer čim se Štigav naslonio na zid, ispred njih se otvorila rupa sa šiljcima. Joe ju je prvi preskočio te zatim ostalima dobacio uže kako bi i oni prešli. Druga prepreka već je bila tu; bio je to gladak pod koji je klizio prema dolje u bazen s lavom. Milisda se dosjetila svojih kemikalija pa ih je posipala po svojim stopalima koja su odjednom postala ljepljiva, mogao si se opušteno spuštati prema dolje. Oblijepila je noge i ostalima pa su se spustili, ali su se zaustavili nekih 10 metara od lave. Nisu imali ideje kako prijeći. Na kraju se Bural dosjetio da bi im Milisada mogla oblijepiti i ruke.
Uspentrali su se na strop i prešli preko zida. Evo ga! Bio je tamo i, zaista, izgledao je krasno – kip „Abu baš Hala“. Bural mu je prišao i rekao: Ovo je za tebe, djede. Uhvatio je kip, ali je zaboravio na ono na što je bio upozoren, a to je VATRA. Dogodilo se isto što se dogodilo prije devet godina; započeo je plamen. Štigav je uzeo vreću i u nju ubacio kipić, a zatim su se dali u bijeg. Trčali su najbrže što su mogli i stigli do izlaza, a tamo ih je čekao čovjek prekriven crnom haljom s crnim štapom, s lubanjom na vrhu, i rekao im da je za njihovu družinu ovdje kraj. On je bio osoba koja je obnovila zamke, ali ih i postavila. Podigao je svoj štap i rekao: Dasha file macius robelo!
Sve se počelo tresti, unutar špilje su krenule i munje. Sve je izgledalo izgubljeno. Ali jedna osoba je ostala stajati čvrsto; bijaše to Bural, koji je pozvao čarobnjaka na dvoboj do smrti. Bural je tražio da zbog toga što ga je on izazvao za nagradu njegovi prijatelji mogu otići. Ali oni nisu mogli otići bez njega. No on ih je natjerao i rekao im je da pričaju njegovu priču, a Štigavu još da preda kipić njegovoj majci.
Započela je borba. Vrača je vodilo samopouzdanje, a Burala hrabrost i ljubav. Bitka naravno nije bila poštena jer je Vrač koristio štap, a Bural gole ruke. Ali nije posustao, borio se do samog kraja. Uhvatio je bodež prikvačen za zid i probo Vrača ravno u srce. Vrač je poginuo, ali zajedno s njim i Bural koji se ugušio od vatre.
Na kraju, preostalih troje vratilo se u grad i proslavilo pronalaženje kipića „Abu baš Hala“. Kralj ih je proglasio Sirevima Joe i Štigav te Lady Milisada. A cijela je Litva uzvikivala njihova imena. Dok je Bural ostao upamćen kao živuća legenda čiju su priču nastavili prepričavati još dugi niz godina.
Napisao: Zvonimir Wertheimer, 6. b
Ilustrirala: Lori Ambruš, 6. a
