Objavljeno: 25. veljače 2026.

• Mama, mama, mama! – vikao je moj brat.
• Stigao je, stigao je! – nastavljao je vikati.
• Ma tko to? – zapitala je mama.
• Stigao je u našu školu Robo Budinko. Robot u kojeg uđeš i putuješ u budućnost! I danas traže učenika koji će ga prvi isprobati, no nitko ne želi riskirati zato što ne znamo vratiš li se u sadašnjost ili zauvijek ostaješ zarobljen u budućnosti.
• Ja ću prva! – viknula sam čim sam čula da mogu vidjeti budućnost, ne doživljavajući  bratovo upozorenje kao opasno i rizično.
• Hahahahah, naravno da nećeš! Prestani se zezati – rekla je mama misleći da se samo zezam.

I naravno, nisam je poslušala. Otišla sam u školu i javila se kao dobrovoljac za Robo Budinka.

• Znaš da je to opasno, može se dogoditi da… – započeo je učitelj istim govorom kao moj brat.
• Znam! – prekinula sam ga.
• Svejedno želim biti PRVA na CIJELOM SVIJETU koja je otišla u budućnost, a da ostanem zarobljena u budućnosti… bapske priče – iznijela sam svoje mišljenje.
• Ako si sigurna, u redu – napokon je potvrdio učitelj.

Svi smo se okupili u školskoj dvorani. Ja sam bila obučena u posebno crno odijelo, s nekim plavim naočalama i s potpuno skrivenom kosom u nekoj gumenoj kapici.

Svi su učenici izgledali vrlo uzbuđeno, ali i zabrinuto.

Stavili su me u Robo Budinka, visokog skoro 3 metra i dugačkog pola metra. Taman da jedva stane jedna osoba. Nisam očekivala da će unutra stroj biti pun malih ledica.

Zatim, cijela škola započela je odbrojavati:

• 3, 2, 1… – vikali su.
• PALI!

Upalile su se sve ledice, svaka lampica; nije ni čudo što su mi trebale naočale. Nakon 10 sekundi gledanja u to svjetlo, započelo mi se vrtjeti u glavi, osjećala sam se slabo, jedva sam stajala. Odjednom… BUUUM! Utonula sam u fazu u kojoj putujem u budućnost.

Probudila sam se u svom krevetu. Ali ne u bilo kakvom. U krevetu koji lebdi u mojoj sobi, napravljenom od pijeska koji je stvrdnut i ne mrvi se. Nisam vjerovala u ono što sam vidjela.

Datum na zidu bio je 24.2.3034.

U moju je sobu ušla neka žena. Ali ne ljudska žena, već robot žena.

• DJ, KSS! – rekla je.

Ja sam je gledala zbunjeno, ali nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da priča u kraticama. Mislila sam u sebi: Zašto?! Ovo je posljedica pričanja u kraticama preko poruka, sada se tako priča u svakodnevnom životu!

Ono što je ona rekla značilo je: Dobro jutro, kako si spavala?

• Dbr! (dobro) – napokon sam joj odgovorila.
• IKNP (Izgledaš kao naši predci) – reče.
• DD (Da, da) – kažem povrijeđeno. Ne želim biti netko tko će izumrijeti ili evoluirati u nekog drugog.

Nije mi se sviđala ovakva budućnost. Razmišljala sam postoji li ovdje škola.

Otišla sam u kupaonicu. Tamo nije bilo tuša, umivaonika… ničeg za higijenu. Kada malo razmislim, logično je; oni su roboti i ne smiju pod vodu.

Kada sam izišla iz kuće, shvatila sam da kuće nisu od drveta, cigla… One su od digitalnih zidova, lebdećih polica… od svega danas nemogućeg. Nitko nije hodao, a nisu ni pločnici postojali. Samo leteći romobili na kojima klikneš gdje da te odvezu.

Bilo su tri mogućnosti vožnje za maloljetne putnike:

ŠK = Škola

KP = Kupnja baterija

VZZ = Vožnja za zabavu.

Tako sam ja dešifrirala ove kratice nadajući se da su točne.

Za kupnju baterija sam gotovo sigurna jer se pored moje kuće nalazi trgovina za kupnju baterija. A na natpisu piše: Kupujte baterije, vaša baterija ima samo 1000%, morate je mijenjati svakodnevno jer se inače gasite i nepokretljivi ste sve dok ne zamijenite baterije.

Uhvatila me panika; ako se oni hrane baterijama, nema hrane!? Ja ne znam koliko ću ovdje dugo biti, možda tri dana… Ako je tako, umrijet ću ovdje od gladi! Već sam gladna!

Stisnula sam tipku „ŠK“ i zaputila se u školu.

U školi su učili kako pravilno jesti bateriju, koliko često, u koje vrijeme itd…

Ja sam samo razmišljala kako ću sve ovo ispričati svima na svijetu. Mislit će da lažem. Na satu je prikazivalo 22:00 sata, ali nema mraka… Nema ni sunca, a ni mjeseca… Napokon je došla povijest na red. Učili su kako su ljudi prije 1000 godina koristili robotske organe kako bi preživjeli. Ali, kad malo promislim, da se vratim u sadašnjost, to bi se dogodilo za manje od 10 godina. Opet me uhvatila panika. Kako je to moguće? Možda je ovo sve laž? Možda ovi roboti nisu dobro proučili povijest i možda se ovo nikada neće dogoditi s organima a ni s ljudima? Možda ja sve ovo sanjam i uopće nisam u stroju?

Na satu je pokazalo 00:00. Započelo mi se vrtjeti, kao kad sam prelazila u budućnost; ali sada se vraćam u sadašnjost. I bila sam u pravu.

• Koja je ovo godina? – viknula sam čim sam izašla iz Robo Budinka.
• 2026! – dobacio je netko.

Presretna sam bila, ali i dalje zabrinuta… Svima sam ovo ispričala, novinarima, policiji… I svi su me gledali kao da sam luda… Ali doznat ćemo za nekoliko godina.

Doznat ćemo…

Napisala i ilustrirala: Lori Ambruš, 6. a

• Share: