Objavljeno: 12. prosinca 2025.
Bilo je trenutaka kada mi se nije dalo ništa jer sam bila toliko prestrašena i zabrinuta za sve i svakoga oko sebe da sam ponekad željela pobjeći iz svoje vlastite kože negdje drugdje gdje je sve puno mirnije i ljepše. A to je bilo nemoguće. Kada nisam pisala, znala sam satima gledati u strop skloništa i brojati rupice koje su se nalazile u zidu. To mi je odmicalo misli.
Spisateljica knjige „Trči, ne čekaj me!“, Bojana Meandžija, posjetila je našu školu 25. studenoga 2025. i o njoj razgovarala s učenicima 6., 7. i 8. razreda. Mogli smo postavljati pitanja i uživjeti se u radnju knjige. Ona govori o događajima u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata iz perspektive jedne trinaestogodišnjakinje.
Kako biste predstavili knjigu onima koji ju nisu pročitali?
Ukratko, ovo uopće nije trebala biti knjiga/roman. Trebao je to biti samo jedan sastavak mojoj učiteljici hrvatskog jezika kojeg sam željela napisati u trenutku kada mi se dogodilo nešto za što sam do tada čula samo iz priča naših baka i djedova. To je roman koji prati jednu djevojčicu, njezinu obitelj i prijatelje kroz period u kojem smo morali odrasti u samo jednoj sekundi i postati odrasli ljudi odgovorni za svoj život i za živote svojih najbližih.
JEDVA ČEKALI DA ŠKOLA POČNE
Možete li opisati kako je izgledao jedan dan trinaestogodišnjakinje u ratu?
Jedan dan u životu djevojčice od 13 godina izgledao je svakako, samo ne onako kako bi trebao izgledati. Emocije su oscilirale od ushićenja (jer si možda vidio svoju simpatiju trčeći niz stepenice do podruma) do neopisivog straha (jer si istovremeno pokušavao sačuvati život). U jednom trenutku si dijete, a već u drugom si odrasla osoba.
Više puta u knjizi spominjete da Vas je bilo strah. Gledajući unatrag – što je tome bio glavni uzrok?
Uzrok je bio rat, pucanje, neizvjesnost hoće li svi tvoji najmiliji ostati živi, hoćeš li moći izaći iz skloništa van i doći u stan, hoće li stan ostati cijel.. Sve su to bili uzroci! A najveći strah je ipak bio strah za obitelj, mamu, tatu, sestru, baku i moju papigicu koja je u krletci stajala u kadi u kupaonici.
Jeste li još uvijek dobri s nekim od prijatelja koji je spominju u knjizi?
Apsolutno sa svima. Neki su se odselili, neki su ostali u zgradi i dalje.
Na Vaš rođendan dogodio se strašan događaj nakon kojeg je nastava bila otkazana. Jeste li bili sretni što nemate nastavu, ili Vam je bilo žao?
U prvi trenutak bila sam sretna, ali taj trenutak je trajao svega par sekundi jer razlog zašto je nastava otkazana nije bio nimalo lijep ni zabavan. Svu surovost te situacije osvijestili smo vrlo brzo i jedva smo čekali da škola počne jer je to značilo da se ne puca i da smo donekle sigurni.
UVIJEK TI JE HLADNO
Je li bilo trenutaka kada Vam je bilo teško pisati ili Vam se nije dalo? Što ste tada radili?
Bilo je trenutaka kada mi se nije dalo ništa jer sam bila toliko prestrašena i zabrinuta za sve i svakoga oko sebe da sam ponekad željela pobjeći iz svoje vlastite kože negdje drugdje gdje je sve puno mirnije i ljepše. A to je bilo nemoguće. Kada nisam pisala, znala sam satima gledati u strop skloništa i brojati rupice koje su se nalazile u zidu. To mi je odmicalo misli.
Kada ste upisali srednju školu, otišli ste u Italiju. Kako Vam je bilo ondje? Bez pucanja i detonacija, jedini drugačiji i u strahu?
Nakratko sam otišla u Italiju gdje mi je bilo jako lijepo, s jedne strane, jer sam se nalazila negdje gdje je život tekao normalno i gdje sam mogla biti mlada osoba kakva želim biti, razigrana i znatiželjna. S druge strane sam bila konstantno u brizi za svoje najbliže koji su ostali u Karlovcu.
Što Vam je dalo ideju za naslov knjige?
To je bila prva rečenica koju su sestri i meni viknule baka i mama kada je zasvirala prva uzbuna: „Trčite i ne čekajte nas!“ Ta rečenica mi i dandanas odjekuje u mislima i željela sam da bude na naslovnici knjige i da dočara taj trenutak.
Koliko je bilo teško naviknuti se na život u bunkerima?
To nisu bili bunkeri, već skloništa/podrumi. Prostorije koje ima svaka zgrada. Drvarnice u kojima se čuvala zimnica i stvari koje ljudima nisu trebale. Priviknuti se? Hm, mislim da se na to nikada ne možeš priviknuti. Jer bilo ljeto ili zima, u podrumu je hladno. I koliko god se „toplo“ obučeš, uvijek ti je hladno. A kad je sve to još pomiješano sa strahom, hladnoća je neizdrživa.
IMALA SAM ONO NAJVRJEDNIJE
Što mislite o ljudima koji su Vam uništili, to jest „ukrali“ djetinjstvo?
Uopće ne mislim na njih jer nisu zaslužili niti sekunde mojih misli. To su ljudi za koje vjerujem da i sami imaju djecu i nije mi jasno kako žele raditi tako ružne stvari jer vjerujem da te iste stvari ne žele niti svojoj djeci.
Takvi ljudi postoje i dalje. Što biste im poručili kao osoba koja je prošla kroz rat kao dijete?
Poručila bih im da nisu dobri ljudi. A najgore u životu što možeš o nekome misliti je da nije dobar čovjek. Možda oni za sebe misle da su dobri, ali duboko u sebi nisu sretni.
Kakav je osjećaj bio vratiti se u bakino selo prvi put nakon četiri godine i vidjeti ruševine mjesta u kojem ste proveli djetinjstvo ?
Jako tužan osjećaj. Mjesto gdje si se igrao i provodio svoje najljepše dane više ne postoji. Ali, istovremeno, dok sam stajala na ulazu u dvorište i promatrala te ruševine, pored sebe sam imala ono najvrjednije: mamu, tatu, sestru i baku! Sve zidove mijenjam za te osobe.
Na završetku knjige (2007.) govorite kako nekada znate posjetiti to mjesto; radite li to i dandanas?
Da, vrlo često se odvezem u svoje dvorište. Iako tamo nema više ničega osim trave, ja osjećam i dalje sve one tragove koje smo ostavili na tom mjestu. I to me čini sretnom.
Često budete na raznim predavanjima i radionicama. Što Vam je najdraže u radu s mladim generacijama?
Najdraže mi je kada vidim i osjetim da ih se moja priča dojmila. Da su razumjeli ono što želim prenijeti – a to je da je obitelj najtopliji pokrivač kada ti je najhladnije. Sve ostalo je apsolutno nevažno!
Razgovarala: Dunja Udovčić, 6. b
