Objavljeno: 5. veljače 2025.
Zanimljivo mi je sve što je kreativno, to me drži. A kreativno je svakoga jutra s timom prepoznavati i izolirati pojedine probleme iz komunalnog okruženja koje definira građanski Osijek. Zanimljivo je potom razgovarati s ljudima, čuti druga mišljenja, uvjeriti se kako neke odluke ili propisi funkcioniraju u praksi, pratiti kako se troši naš zajednički gradski novac i praktično provjeravati koliko su kvalitetne usluge koje za taj novac dobivamo.
O medijima i novinarstvu razgovarali smo s jednim od najiskusnijih osječkih novinara. Dario Topić (bio) je pokretačka snaga i glavni urednik više osječkih novina – Glasa Slavonije, Osječkog doma, Slavonskog doma te jedan od utemeljitelja i prvi glavni i odgovorni urednik Slavonske televizije i Slavonskoga radija. Trenutačno je glavni urednik osječkog portala KomarilOS (https://komarilos.com/) koji se bavi osječkim, mnogobrojnim i vrlo raznolikim gradskim temama.
Koje su pozitivne, a koje negativne strane medija?
– Ako pažljivo konzumirate medijske sadržaje, ako koncentrirano birate što ćete slušati, čitati ili gledati te na koji ćete se način umrežavati, onda su mediji (u najširem kontekstu) ustvari vjetar u leđa za ostvarenje svih individualnih htijenja i ciljeva. To je prostor radosti, učenja i osjećaja ispunjenja. Ja zapravo mislim da ta priča i nema svoju lošu, negativnu stranu. Osim što vam možda može oduzimati mnogo vremena, ali to se može individualno ugoditi.
MILIJUNI ODAŠILJU PAKETE GLUPOSTI
Koliko ljudi danas vjeruju medijima? Je li njihov utjecaj na ljude više pozitivan ili više stvaraju stres?
– Kao i prije, ljudi danas uglavnom najviše vjeruju jedni drugima i vlastitim iskustvima. Zahvaljujući društvenim mrežama – koje su za većinu konzumenata danas središnji i često jedini izvor informacija – imate priliku izravno se povezivati s onima kojima vjerujete i tu biti na izvoru informacija, sirovih i nepročišćenih. No, u svakodnevnoj praksi sadržaj ključnih medija današnjice (društvenih mreža) zapravo je možda najbolje doživjeti poput jednog ogromnog vodenog plovnog puta, zapravo kanala u kojemu je izmiješana i fekalna i čista pitka voda. Ljudi, dakle, moraju utažiti žeđ za informacijama, ali samo ako se potrude u tom ogromnom kanalu mogu zahvatiti i čistu ili čistiju vodu, svakako je prethodno prokuhati, možda kemijski pročistiti i tek onda piti. Hoću reći kako povjerenje u medije ne ovisi samo o medijima, nego i onima koji ih prate, konzumiraju, podržavaju i financiraju. Sustavi digitalnih mašina za objavu informacija koji su besplatno dostupni svima naprosto su rasturili većinu medijskih redakcija koje su bile strukturirane proizvoditi sadržaje u koje ste mogli imati povjerenja – da su informacije točne i provjerene, a stavovi da su argumentirani. Nasuprot tome, u svijetu plutajućih besplatnih informacija ponekad se morate i satima probijati kroz najraznovrsnije informacijsko smeće da biste dospjeli do nečega što je relevantno. Da pojednostavnim: ako pratite medijske platforme na kojima sadržaje razvijaju profesionalci, onda će to imati pozitivan utjecaj na vaš svakodnevni život i rad jer vam profesionalci štede vrijeme. A ako ćete se prepustiti pustolovinama prikupljanja informacija u neograničenom svemiru nepotrebnih infotainmenta (infozabava) kojima smo svi okruženi i preplavljeni, onda je logično da će vas to sve češće i trajnije stresirati.
Koliko je danas novinarima moguće objektivno izvještavati, bez senzacionalizma?
– Uvijek je moguće raditi objektivno i bez senzacionalizma. Zapravo, mislim kako objektivnost uopće nije ugrožena jer na svim dostupnim platformama (društvene mreže, novine, radio ili TV) možete objavljivati izvještaje koje ste možda producirali po pravilima struke; to samo po sebi nije problem. No problem se pojavljuje onoga trenutka kad shvatite da objektivna informacija možda u nekom trenutku uopće nije nova, nije aktualna, zanimljiva ili zabavna, nego je naprosto nužna jer jednostavno morate redovito nadopunjavati vlastiti sustav potreba za znanjem. I kad netko pripremi informaciju u tom obliku, onda ispada da ona nema vrijednost jer nije privlačna, nije u skladu s doživljajem i očekivanjima publike (pazite ovo: paket informacija koje ste pripremili možda nije u skladu s očekivanjima onoga na koga tim informacijama ciljate). I kako sad plasirati takav izvještaj kad je, recimo, bitan, a dosadan? Senzacionalno ga opremiti! Učiniti ga privlačnim, klikabilnim… Možete to činiti naslovom, fotografijom ili već nekakvom opcijom koja je tehnički predinstalirana u sustavu društvene mreže. Čini se jednostavno, zapravo super. No kad ste prisiljeni maskirati neku relevantnu informaciju da bi ona uopće i došla do publike, pomislite onda što je sve istovremeno i na isti način moguće učiniti s informativnim smećem?!
Kad je nešto senzacionalno, to samo po sebi nije nikakav problem ako je doista senzacionalno. Problem je u tome što milijuni proizvođača informacija istovremeno prema nama odašilju pakete prepune gluposti koje su senzacionalno zapakirane. I tu staje svaka rasprava. Nažalost, danas se treba obrazovati za lov na objektivne informacije.
LAKO PRONALAŽENJE ISTOMIŠLJENIKA
Smatrate li da su tiskane novine u nekim prošlim vremenima nudile sigurnije i provjerenije informacije? Jesu li one izgubile popularnost zbog toga što su digitalne novine postale jednostavnije i preglednije za čitanje?
– Naravno da je tisak svojedobno bio prostor sigurnog i provjerenog sadržaja. Kupovali ste novine i u toj cijeni ste plaćali rad dobro organiziranog kolektiva koji je profesionalno posredovao u distribuciji informacija između onih sila koje su oblikovale određeni događaj i vas koji o tome želite znati više. Danas takvi sustavi izumiru jer su skupi, jer ljudi u tim kolektivima rade za plaću. Jednom kad taj segment medijske industrije doživi potpuni slom moći ćemo se zabaviti usporedbama o tome što bi se, recimo, dogodilo s nogometnom igrom kad bi umjesto po 11 igrača u svakom timu na travnjaku ostali samo golmani. Oni mogu jedan na drugoga ispucavati loptu, ali i braniti gol. U svakoj ekipi bilo bi po 10 igrača manje, dakle ogromne uštede su tu, a pri tome nisu ugroženi temelji nogometne igre, jel. Golmani trče, driblaju jedan drugoga, pucaju na gol, pogađaju ili brane gol i sve štima, a ništa ne štima. Upravo to se dogodilo klasičnoj medijskoj industriji. Nogometnim rječnikom rečeno, ostala su igrališta i na njima golovi, pa se izvana čini da je sve u redu. Tiskane novine nisu izgubile popularnost, nego su se jednostavno izgubile u digitalnoj transformaciji koja je na površinu izbacila trilijune izdavačkih alata putem kojih svatko može proizvoditi sadržaj i besplatno ga plasirati prema publici koju je to ispočetka zabavljalo, a onda je u potpunosti preotelo njihovu pažnju. Naravno, činjenica da je većina tog sadržaja besplatna samo je pospješila propast. I ne bih se složio da su digitalni mediji jednostavniji i pregledniji za čitanje. Oni su možda samo lakše i brže pretraživi, ali to je potpuno druga priča.
Kako društvene mreže utječu na mišljenja i stavove ljudi – više ili manje, pozitivnije ili negativnije nego mediji?
– To je pitanje za one koji se profesionalno bave istraživanjem javnog mnijenja. No, generalno gledajući, na mrežama je moguće brže pronaći istomišljenike i s njima se čvrsto povezati. Ako po nekom pitanju možda nemate stav onda svakako imate barem predrasudu, a na mrežama ćete brzo pronaći nekoga s kim ćete se identificirati i tu predrasudu razviti u čvrst stav. Drugim riječima, prije ste bili u poziciji iz medija povlačiti informacije i argumentaciju temeljem koje biste s vremenom brusili vlastite stavove, a danas ne morate uopće biti informirani, ne morate ni imati stav, a u prilici ste drugima tumačiti što se događa, zašto, kako, i čak projicirati vizije kamo će sve to ići i što će biti krajnji rezultat. I ako vas zaprati netko kome se sviđa vaš stil ili mu je vaš pristup zabavan – velika je šansa da se takva osoba kroz vas zapravo samopotvrdila i da to smatra osobnim razvojem. E, sad, je li to pozitivno ili negativno, to ćete sami prosuditi.
DOJAM JE DA SVI SVE ZNAJU
Svugdje se (pre)često susrećemo s lažnim informacijama. Kako ih možemo prepoznati i zaštititi se od njih?
– U prvom redu, lažno je sve ono što izgleda ili zvuči toliko dobro da je nevjerojatno da može biti istinito. To je uvijek bilo tako i vjerojatno se neće nikada promijeniti. Uzmimo za primjer svakodnevicu u medijskim crnim kronikama. Policija, naime, praktički svakoga dana izvješćuje kako građani prijavljaju prijevare učinjene telefonski ili putem lažnih digitalnih platformi za bankarenje, trgovanje dionicama ili kriptovalutama. Nevjerojatno je kako mnogo ljudi, iz različitih dobnih skupina, svakoga dana nasjeda na najstarije štosove prevaranata koji ciljaju na ljudsku pohlepu. Radi se o ozbiljnim novcima, cijelim ušteđevinama koje lakovjerni građani uplaćuju lažnim investicijskim meštrima koji im obećaju dvostruke ili čak trostruke povrate uloženog novca u rekordnom vremenu. I svi na kraju budu prevareni, trajno ostaju bez novca, budu bijesni, razočarani, tužni i osramoćeni. Na kraju se javljaju u policiju i očekuju da će krivci brzo biti pronađeni, a to je često vrlo teško jer se radi čak i o međunarodno uvezanim bandama prevaranata. Paralelno, crne kronike svakoga dana donose priče o novim slučajevima prevarenih ljudi koje nitko ne doživljava dovoljno ozbiljno ili uglavnom na njih uopće ne obraća pažnju. Čak i senzacionalna oprema takvih izvještaja više ne privlači pažnju publike jer se prijevare događaju toliko često da je bilo kakav medijski postupak na obradi takve informacije postao tup i neinteresantan.
Dakle, dojam je da svi sve znaju, a istovremeno na prijevare nasjeda sve veći broj naših sugrađana. Odnosno, što je više aktivnih prevaranata, više je i prevarenih osoba. Kako onda prepoznati laž? Mislim da sam to već rekao negdje ranije, razvoj samoizdavačkih alata na medijskim sustavima omogućuje plasman toliko količine sadržaja da će se osoba u skorije vrijeme trebati što bolje obrazovati kako bi se mogla kretati kroz nakupine nepotrebnih bedastoća koje ju defokusiraju. A te bedastoće i lažne informacije na nas ispaljuju iz neposrednog okruženja, iz svih gadgeta koje svakodnevno koristimo.
U kojim su se državama elektronski mediji i novinarstvo najbrže i najbolje razvili?
– Ne pratim problematiku na toj razini. No čini mi se da ona društva koja su tehnološki superiorna imaju najviše šanse razvijati medijske sustave koji će ipak zadržati mogućnost da se informacije proizvode i oblikuju unutar neke vrste redakcija, a ondje je onda moguće zadržati i neka pravila koja će utjecati da informacije za van moraju biti provjerene i argumentirane. Nadam se da će industrija s vremenom iznova pronaći modele suradnje različitih struka koje zajednički rade na prikupljanju, obradi, opremanju, plasmanu i distribuciji informacija. Kad taj posao bude, recimo, restrukturiran na način da opet može tržišno funkcionirati, onda bi se cijela priča mogla ponovo krenuti razvijati na korist svih. Potrebno je sačekati da završi epoha influencera, a tu smo negdje jer još malo pa će svatko na kugli zemaljskoj imati svoj profil na nekoj društvenoj mreži. Oni koji se informiraju na tim platformama (a to je većina) s vremenom će se potpuno pogubiti jer je nemoguće tehnički pratiti toliko izvora informacija. I onda će se kotač krenuti okretati ispočetka, ali u novom tehnološkom okruženju, u novom vremenu. Mi koji smo ispali iz vagona vlakova klasičnih medija i uspjeli smo se zadržati na digitalnim kanalima, mi smo tu samo privremeno. Promjene se događaju svakodnevno.
BUDIMO GDJE GOD ŽELIMO
Koji je najzanimljiviji dio Vašeg novinarskog i uredničkog posla, a koji je onaj najteži?
– Zanimljivo mi je sve što je kreativno, to me drži. A kreativno je svakoga jutra s timom prepoznavati i izolirati pojedine probleme iz komunalnog okruženja koje definira građanski Osijek. Zanimljivo je potom razgovarati s ljudima, čuti druga mišljenja, uvjeriti se kako neke odluke ili propisi funkcioniraju u praksi, pratiti kako se troši naš zajednički gradski novac i praktično provjeravati koliko su kvalitetne usluge koje za taj novac dobivamo. Volim uspoređivati situaciju u kojoj živimo sa iskustvima ljudi koji žive u sličnim zajednicama. Obožavam oblikovati informacije, pisati tekstove i priče, raditi s fotografijama, surađivati s fotografima i video snimateljima, motati se kod video montaže, prčkati oko optimizacija prikazivanja naših oglasa na društvenim mrežama. To su poslovi koji mi svakodnevno omogućuju učenje i osobno napredovanje. Sve ostalo, što nisam nabrojao, spada u teži dio mog radnog dana.
Što biste savjetovali mladima koji se žele baviti novinarstvom?
– Puno čitati i informirati se o pravilima po kojima živimo organizirani u zajednice. Razumjeti kako funkcionira politički, ali i komunalni sustav. Učiti o tržištu, neprestano se tehnološki opismenjavati. Slušati puno dobre glazbe, općenito raditi na vlastitom duhovnom kredibilitetu. Treba voljeti ljude, razumjeti osjećaje i imati vizije vlastite pozicije i razvoja u budućnosti.
Osijek je mali grad, po meni je idealan za život, a zadnjih desetak godina nagledao sam se stotina i stotina klinaca koji su ovdje rasli i obrazovali se otvoreno govoreći kako jedva čekaju odavde kidnuti negdje u bijeli svijet. Ok, i to je vizija, i to je stav. Svijet je zahvaljujući tehnologijama danas više nego ikada prije doista jedno veliko globalno selo, ali onaj tko se želi baviti ovim poslom ne treba razmišljati u kategorijama sela, nego u kategorijama gradova. Tehnologija nam, naime, omogućuje da fizički živimo ovdje, a da mentalno budemo gdje god želimo. I to treba iskoristiti.
Razgovarao: Andrej Šuler, 7. d
Fotografije: KomarilOS
