Objavljeno: 22. siječnja 2025.
Jedna djevojčica, po imenu Zlatokosa, živjela je sa svojom mamom u kućici na kraju šumice. Bile su vrlo siromašne i nisu imale dovoljno hrane. U blizini, male guske gradile su veliki neboder od čačkalica. Zlatokosinoj mami ta se ideja jako svidjela. Htjela se preseliti u taj neboder i pomoći guskama. Zlatokosa se bojala: što ako propadne kroz taj neboder sa zadnjega kata, što ako se neboder sruši, što ako gladnim medvjedima zapne kobasica i brokula između zubi i odluče uzeti čačkalicu s nebodera, što ako ovo, što ako ono…
Mama ju nije uspjela smiriti; zato ju je poslala k prijateljici. K njoj je išla svaki dan, a katkad je morala i prespavati. Tako je Zlatokosa išla prijateljici deset mjeseci, dva tjedna i četiri dana. Napokon, neboder je bio gotov. Spreman za useljenje. Mama je nekako uspjela nagovoriti Zlatokosu da uđe i pregleda stan. Ali dogodilo se najgore čega se Zlatokosa bojala. Najpametnija mama na cijelome svijetu izabrala je stan na posljednjem katu. Neboder je trebao imati šesto katova, ali mama je tražila da ih ima šesto i jedan. Mama je bila ponosna što žive na šesto prvom katu i što vidi samo oblake. A Zlatokosa je bila najmanje zadovoljna što je u oblacima i što je tamo toliko hladno da ne može zaspati. Uspjela je biti budna 48 sati, sve dok nije bila toliko umorna da se odlučila sama preseliti gdje god, samo ne u neboder od šesto i jednog kata. Neboder je imao lift. Ali Zlatokosi treba četrdeset i dvije minute da dođe od gore u prizemlje. Stoga je krenula u potragu za domom.
Imala je vrlo mnogo izbora. Mogla se preseliti u dvorac pun medvjeda, dvorac pun kobasica, dvorac pun brokula i u snjegovićev iglu. Zlatokosa je mislila da će ju snjegović utopliti snijegom, ali zapravo je ona otopila snjegovića tako što je upalila logorsku vatru ispod tog iglua.
Ostala su joj još samo tri izbora. Otišla je u dvorac medvjeda misleći kako će ju njihovo krzno ugrijati. Kada je ušla u dvorac, medvjedi su mislila da je njena kosa jedna velika čačkalica i odgrizli su joj cijelu kosu. Srećom nisu vidjeli Zlatokosu od sve te njene kose, inače bi pomislili da je ona mala kobasica.
Zlatokosa se zatim morala odlučiti između dvorca od kobasice i dvorca od brokule. Odlučila se za kobasicu. Ali netko ju je omeo. Bila je to žaba. Zlatokosa ju je samo pogledala i pomislila što sada neka žaba hoće, ali zaključila je da je sigurno došla zbog neke gluposti i samo ju je šutnula. Ali ne: nije ju žaba trebala zbog gluposti, nego pitati želi li živjeti u dvorcu. No, ništa od toga. Zlatokosa nije mogla ući ni u jedan od dvoraca – jedan je bio pun brokule, a drugi pun kobasice.
Zato je odlučila samo otići kući, nažalost, bez svoje kose. I u trenu je shvatila da se mogla svaki put ugrijati kosom dugom petnaest metara! Ali ništa ni od toga. Da bi došla do nebodera, morala je proći pored svoje kuće. A u kući je bilo svijetlo i njena je mama plakala. Zlatokosa je brzo ušla u kuću i pitala je zašto plače.
Odmah je mama obrisala suze i odgovorila kako se uplašila jer nije znala gdje je Zlatokosa nestala. Mama je odlučila preseliti se natrag njihovoj pravoj kući. Ali nisu imali dovoljno hrane. Zlatokosa se odmah sjetila kako postoje ona dva dvorca koja imaju i previše hrane. Tako su mama i Zlatokosa nastavile sretno živjeti; nažalost, bez Zlatokosine kose.
Napisala i nacrtala: Lori Ambruš, 5. a
