*Ja svoj posao obožavam. Svaki put kad imam novog sugovornika, novu temu, bilo na radiju ili televiziji, osjećam znatiželjno uzbuđenje da vidim što ću novo otkriti. Svaka tema iskreno mi je zanimljiva i volim što je sve različito.
*Sugovornici me uistinu ne doživljavaju kao osobu s invaliditetom i kao osobu u kolicima. Nisam nikada doživio da je netko doživio neprimjerenim kada se pojavim negdje s mikrofonom i kada počne razgovor i interakcija.
U osječkim novinarskim krugovima o Saši Driniću, novinaru, voditelju i uredniku na Osječkoj televiziji i na Studenskom radiju UNIOS, govori se s osobitim uvažavanjem, kao profesionalcu na kojega bi se mnogi mogli ugledati. Premda je od rođenja bio osuđen na invalidska kolica, to mu ne smeta da ostvaruje zavidnu uspješnost.
Novinar ste postali kao osoba s invaliditetom. Kako je došlo do Vašeg invaliditeta?
Rođen sam sa šest mjeseci i od rođenja ne hodam, od rođenja sam u kolicima. Ljudi oko mene, prije svega obitelj, a kasnije i prijatelji i rodbina, prihvatili su to kao činjenicu koja je takva kakva jest. A ja sam uspio svojim pristupom životu i skepticima dokazati da se u životu može sve što se hoće, uz malo pomoći kad dođe do nekih problemčića na koje nailazi svatko od nas u 24 sata na dan. No onda to rješavamo „u hodu“. Dobro, u mom slučaju ne baš u hodu, ali kroz neke obrte kotača to se ipak uspije riješiti.
Kako ljudi reagiraju na to što ste u kolicima, a novinar?
Veliko mi je zadovoljstvo što se kroz godine rada i pojavljivanja na najrazličitijim događajima, na terenima u gradu i izvan grada, dogodilo to da me sugovornici uistinu ne doživljavaju kao osobu s invaliditetom i kao osobu u kolicima. Nisam nikada doživio da je netko smatrao neprimjerenim kada se pojavim negdje s mikrofonom i kada počne razgovor i interakcija. Mislim da ljudi ne primjećuju da sam u kolicima, da to nadoknađujem nekom drugom aktivnošću, spretnošću možda u verbalnom smislu. Zbog toga sam jako zadovoljan i sretan.
OTVORIO SE OCEAN
Kada Vas je počelo zanimati novinarstvo?
Mislim odmah od rođenja; kao da je negdje bilo zapisano da ću biti novinar. Znatiželja me je uvijek vodila da saznam nove informacije i da pitam ljude ono što me zanima. Nikada s tim nisam imao problema. I kad se to otvorilo, kad se pretočilo u to da krenem novinarskim putem, otvorio se taj ocean i sad plivam kako najbolje znam.
Što je to lijepo u tom poslu?
Najljepše je to što nikad ne znate kako će vam izgledati dan. Sve je novo, sve je drugačije, svaki ulazak u eter ili svaki razgovor sa sugovornikom drugačiji je. Treba samo dobro slušati ljude i doznat ćete neke informacije koje možda nisu dali nikome drugom. I nekim pitanjem potaknuti da kažu nešto potpuno novo, potpuno zanimljivo, nešto što dosad nisu ni sami znali.
Postoji li nešto što Vas je zanimalo prije novinarstva?
Uvijek su me zanimale knjige, dakle književnost, zato sam i upisao Hrvatski jezik i knjižničarstvo. Ali paralelno s fakultetom radio sam u novinarstvu. Nijedan posao ne može se po dinamici i intenzitetu usporediti s novinarstvom pa sam odlučio ostati tu gdje sada jesam.
NAJVAŽNIJE JE BITI ISKREN
Zašto volite svoj posao, odnosno po čemu se on razlikuje od drugih?
Ja svoj posao obožavam. To nije floskula, to nije sad prigodno rečeno zato što me to pitate. Svaki put kad imam novog sugovornika, novu temu, osjećam znatiželjno uzbuđenje da vidim što ću sada novo otkriti. Svaka tema mi je iskreno zanimljiva i volim što je sve različito. Jutros nisam znao kako će izgledati moj dan do kraja radnog vremena. Ovaj posao i nema radno vrijeme, a ja i ne bih mogao raditi u nekakvom kalupu od osam do šesnaest ili od devet do sedamnaest. Odgovara mi da to bude rastezljivo pa da jedan dan radim ako treba i dvanaest sati, kad je frka i panika, a onda drugi dan da su dovoljna dva sata i da dalje idemo kako se budu odvijale situacije.
Kako gledatelji i slušatelji doživljavaju Vaš rad?
Teško je pričati o sebi. Ali prema onome što dopire do mene i što mi u izravnoj komunikaciji kažu, osjećam da to ljudima „paše“. Najvažnije od svega je biti iskren i autentičan. Toga se zaista slijepo držim jer ljude ne možete prevariti. Oni će osjetiti tvoju emociju ili preko radijskog zvučnika ili preko televizijskog ekrana, pa i preko pisane riječi. Kada osjete iskrenost, da ste reagirali na tužnu vijest o nečijoj smrti tako da ste prilagodili glas, da je glas čak možda zadrhtao, ili ako ste se pobjedi nogometne reprezentacije razveselili tako da ste dali malo nekog adrenalina i u eter, to ljudi osjete i to ljudi vole. Treba znati da je zapravo najokrutnija spravica daljinski upravljač u rukama gledatelja i slušatelja, i da će, ako im nešto ne paše, program brzo promijeniti. To svi radimo doma.
NE NEDOSTAJE MI NIŠTA
Kakav je odnos društva prema osobama s invaliditetom i kako se one s time nose? Vi ste primjer onih koji se „ne daju“, no što je s ostalima?
Kada dođemo na tu temu, uvijek govorim jednu rečenicu: „Barijere su u glavama, i barijere su arhitektonske“. Arhitektonske uz nečiju pomoć mogu preskočiti bez problema, a barijere u glavama preskačem samo trudom da objasnim drugim ljudima. Da se zaista ništa loše nije dogodilo zato što ja sjedim u kolicima, a većina ljudi oko mene hoda. Hodanje je nešto što – vjerujem da ćete se složiti iako ja to iskustvo nemam – radite mehanički, ne razmišljajući o tome. Gledate da se ne spotaknete negdje, ali ne ulažete misaoni napor da biste hodali. Može li netko, tko ne ulaže napor, ne razmišlja o onome što radi, samo po tom kriteriju, biti sretniji od mene koji sjedim, a radim nešto drugo? Ja mislim da sama ta činjenica nije ključ za sreću. Objasniti to nekome je lako, a nekome jako teško. Ali znate što vas život nauči? Nauči vas tome da onome kome je teško objasniti možda i nije potrebno objašnjavati. I onda ponovno imate smiješak na licu i ponovno ste sretni.
Što vam najviše nedostaje kao osobi s invaliditetom?
Tvrdim da mi ne nedostaje ništa, i zaista sjedim na tom stajalištu. Osjećam se potpuno ravnopravno, potpuno ispunjeno, potpuno sretno, a nedostaje mi nešto što bi nedostajalo bilo kojem čovjeku u gradu – malo više vremena za druženje s prijateljima, u nekom trenutku možda više novaca ili nešto treće. Zimi mi nedostaje sunce, kada je vani 38°C nedostaje mi, ne baš siječanjska temperatura, ali manje vrućine. To su životne situacije koje nam svima nedostaju i po tome nisam ni malo specifičan.
Možete li prokomentirati današnje medije i njihov utjecaj na mlade?
O tome bi se moglo napisati studije i došli bismo do istog zaključka. Kako se mijenja sve, mijenja se tehnologija, mijenja se i pristup medijima, ali i mediji kao takvi. Oni mogu biti i dobri i loši, i treba znati odabrati kojem se mediju vjeruje. Naravno da će svaki medij iskoristiti neko svoje dostignuće da dođe do krajnjega korisnika i pritom neće birati sredstva kojima će to učiniti. Moramo biti vrlo, vrlo oprezni i znati kome i na koji način možemo vjerovati. Uvijek ću vjerovati u mlade ljude, u njihovu sposobnost slušanja i učenja percepcije medija, da nije baš sve što se pojavi u medijima točno, i da nije točno na taj način na koji smo navikli čuti. Uvijek priča, kako god izgledala, mora imati dvije strane.
SLOBODNO VRIJEME – ŠTO JE TO?
Vodili ste emisiju Šalica razgovora, sada Espresso FM. O kakvim se temama u emisiji govori?
Riječ je o talk showu u kojoj ugošćavam neku poznatu osobu, glumicu, glumca, sportaša, sportašicu, sve osim političara. Razgovaramo o različitim temama, a gosta odabirem prema aktualnosti – jer gledamo neku seriju u kojoj taj glumac ima neku ulogu, ili je pjevač „izbacio“ novu pjesmu, ili je nova predstava u kazalištu i sl. Razgovor se u četiri ili pet blokova razvije u najrazličitijim smjerovima. Volim pustiti ljude da pričaju jer sugovornik je u razgovoru najbitniji, bitno je ono što će nam on dati. Specifično u toj emisiji jest činjenica da gosti biraju glazbu. I na taj način upoznajemo njihov glazbeni ukus i još jednu dimenziju kroz koju nam se oni otvaraju. A jako su sretni zbog toga.
Druga je emisija Medijana…
U nju ugošćavam kolege novinare, televizijske, radijske, drugih medija. Razgovaramo o medijima, ali i o njima, o njihovim karijerama. Nema medija u Hrvatskoj koji na taj način razgovara o drugim medijima i zapravo poziva svoje slušatelje da gledaju emisije u drugim medijima. Veliko je zadovoljstvo raditi tu emisiju kakvu bih ju slušati doma uz kavicu, ali kako je nema, odlučio sam krenuti sam uz podršku ekipe.
Što radite u slobodno vrijeme kada se ne bavite novinarstvom?
Slobodno vrijeme, što je to? Ima li negdje dakle neki riječnik da vidim što je slobodno vrijeme jer ga je uistinu teško naći. Ovo je specifičan posao po tome što nemate radno vrijeme. Kako nemate radnog vremena, onda radite i doma i gledate dnevnik. Ja svaki dan gledam dnevnike svih televizija, malo sam o tome, što bi se kolokvijalno reklo, na čisto Hrvatskom „freek“ i to totalni „freek“ za informacijama, naći ja radim i tada, ali slobodno vrijeme, naravno da ga ima, naravno moramo si ga pronaći da bismo bili i ostali normalni. Kada ga nađemo to su naravno kavice s prijateljima, druženje s prijateljima, telefonski razgovori dugački s prijateljima, razne analize onoga što se dogodilo na najrazličitije moguće načine, ali moramo uključivati socijalnu interakciju. Dobru kavu, dobru čokoladu, dobar kolač i dobru knjigu u konačnici, kad sve to prođe, kad se vratim doma, dan nekako ne može završiti bez barem stranice dobre knjige.
Razgovarala: Nika Ištoković, 7. a
