Tara Moržan
DOLAZE MI ZVIJEZDE
Kada je pala noć, otišla sam do svoje sobe i pogledala kroz prozor. Na nebu se jedna naizgled obična zvijezda počinje smiješiti, i to baš meni. Kao da mi nešto želi reći. Ali to mi se činilo suludim. Počela sam se odmicati od prozora kada sam ponovno začula nešto čudno. Zvijezda je sada počela govoriti: „Sutra je tvoj sretan dan.“ Pokušala sam ju pitati na što misli, ali samo je nestala i ostavila trag svoje svjetlosti na mome prozoru. Otišla sam spavati kako bih se maknula od svih svojih problema.
Jedina sam djevojčica iz doma za nezbrinutu djecu koja još nikada nije upoznala svoje roditelje. Ni ravnateljica ne zna odakle dolazim; pronašli su me jedno jutro na pragu doma. Što sam starija, sve više gubim nadu da ću ih ikada pronaći, da će oni pronaći mene. Prolazili su tjedni, mjeseci, godine, no nitko nije pitao za mene. U domu nas je ostalo još vrlo malo, a meni se čini da ću na kraju ostati potpuno sama.
Ubrzo sam utonula u zemlju snova. Sanjala sam vrlo čaroban san u kojem se pojavljuje prekrasna, mlada žena i šarmantni mladi muškarac. Tražili su ravnateljicu doma u kojemu boravim i rekli su joj da žele posvojiti dijete. To nije bilo kakvo dijete; željeno dijete bila sam ja. Oči su mi zatreperile kao nikada dosad, a srce mi je bio ispunjenu ljubavlju i zahvalnošću. Nikada se nisam osjećala tako sretno.
Ubrzo sam začula zvuk časne sestre koja mi govori da je vrijeme za doručak.
Dakle, ono je bio samo san! Znala sam da to ne može biti istina. Tko bi htio posvojiti dijete kao što sam ja?
Još jedno jutro u istoj odjeći, u istom krevetu, s istim osobama.
Cijeli sam dan imala glavobolju i mučninu u trbuhu. Pala je noć i na prozoru sam ponovno vidjela onu istu zvijezdu. Govori mi: „Siđi dolje, iznenadit ćeš se.“ Nije mi bilo jasno što se događa, ali poslušala sam ju.
Dolje me dočekala ravnateljica s dvoje meni dobro poznatih ljudi. To su oni! Moj san postaje stvarnost. Kad ih malo bolje pogledam, nisu mi poznati samo iz sna. Je li moguće da su to oni, moji roditelji?! Nisam mogla vjerovati svojim malim plavim očima. Potrčala sam im u zagrljaj i više se nikada nisam htjela odvojiti od njih. Potpisali su papire što su brže mogli. Istog trena spremila sam svu svoju odjeću i sjela na svoj maleni krevetić po posljednji put. Najteže mi je bilo oprostiti se od svoje prijateljice Ane…
Izlazim van sva sretna i vesela grleći se sa svojim pravim roditeljima.
Sada sjedim sa svojom knjigom, u njihovu zagrljaju, u novoj, toploj kući gledajući svoju zvijezdu. Zvijezda zbog koje je moj život napokon dobiva smisao.
Kada sam pomislila da život ne može postati ljepši, kroz glavu mi prođe nova misao. Nisam joj previše pridavala pozornost, no nakon nekog vremena ipak sam ju odlučila podijeliti sa svojim roditeljima. Jednostavno sam im rekla da se iz jednog razloga još uvijek osjećam usamljeno.
U domu se nalazila Ana, meni bliska djevojčica s kojom sam odrasla. Drugim riječima, bila mi je kao sestra. Molila sam ih da me odvedu do nje. Ispunili su moju želju. Otišli smo u dom, ali kada smo došli, rekli su da se Ana teško razboljela i da ne znaju što učiniti.
Moji roditelji željeli su pomoći i Ana je odvedena na liječenje. Neko vrijeme nisam znala ništa o njoj i to me jako žalostilo. Htjela sam ju vidjeti, čuti joj glas i biti pored nje. Svaku večer gledala sam zvijezde u nadi da će opet doći moja sretna zvijezda i donijeti mi dobre vijesti, ali njih nije bilo.
No jednog dana netko je pokucao na moja vrata…
6. a raz. 2017./2018.
Matej Andrić
OTOPILI SE PRAZNICI
Nedjelja, 14. siječnja
Aahh! Praznici su gotovi. Opet ona škola! Tako me živcira sve u vezi škole! Ne volim ni misliti na to. Inače, ja sam Marko i idem u sedmi razred. Nadam se da će sutra ipak sve biti u redu. Zapravo, jedva čekam vidjeti svoje prijatelje. Do tada – laku noć!
Ponedjeljak, 15. siječnja
Dobro jutro! Doručak je na stolu. Kruh, maslac, salama i kuhana jaja. Mljac! Barem bi bilo da nema škole koja mi je umalo pokvarila apetit! Ali i dalje držim fige da sve bude u redu. S druge strane, sretan sam što ću vidjeti svoje dobre prijatelje.
Evo me na mjestu. Vadim knjige, pozdravljam prijatelje… Čini se ljepše nego inače, kao da NISAM došao u pakao, Iznenađujuće, ali istinito! Prvi sat – Engleski. Jedan od dražih mi predmeta. Danas još imam Hrvatski, Matematiku i Kemiju. Matematika i Kemija mi baš i ne idu.
Četvrtak, 18. siječnja
Dugo nisam pisao memoare. Najviše zbog „privikavanja“ na školu. Sutra imamo BIOLOGIJU. Većina razreda ne voli učitelja, zato što se često frustrira zbog najmanjih sitnica. Nadam se da ću preživjeti taj dvosat.
Petak, 19. siječnja
Danas se, začudo, nastavnik Biolog nije naljutio. To je odlično. Ja jedva čekam subotu; tada idemo k baki!
Subota, 20. siječnja
Napokon,VIKEND! Idem k baki. Ona živi u selu blizu Bjelovara. Tamo ima 5 cm snijega; pravit ću iglu i mehanizme za grude. Bit će fantastično!U Osijek se vraćam u nedjelju.
Na posao! Gradim iglu od tvrdoga snijega. Imam zastavu koju sam napravio u Osijeku. Nju ću staviti na vrh iglua. Pored iglua ću napraviti malo spremište za stvari. U Osijeku još uvijek uopće nema snijega, samo pada kiša, vlažno je i blatnjavo. Za razliku od toga, bakino selo je lijepo pod snijegom. Vjerojatno zato što je na dva puta višem terenu nego Osijek.
Unutra sam. Pao je mrak. Mračno je kao da sam u šumi. Vani nema ulične rasvjete, ali, na svu sreću, baka ima svjetla u kući. Trenutačno mi treba, jer pišem memoare. Danas sam upoznao neke klince, troje ih je i idu u treći razred. Pomogli su mi oko iglua. Za ručak smo imali domaću piletinu i krumpire, a za večeru domaću juhu, kruha i maslaca. Bilo je jako fino. Laku noć!
Nedjelja, 21. siječnja
Doručkovao sam jaja na oko i šunku. Spreman sam napraviti mehanizam za oblikovanje i bacanje gruda. Treba mi stari bicikl, kojega ću preokrenuti naopačke, i dva lavora.
– Marko, spremi se! – bile su tatine riječi s vrata. Tužno je što odmah ujutro idem u školu. Nadam se da se ovo neće otopiti do sljedećeg vikenda.
Ponedjeljak, 22. siječnja
Danas – BIOLOGIJA. Nastavnik je ispitivao sve redom – sva sreća da sam dobio 5. No jako se, jako, jako razljutio kada je moj prijatelj Ivano pogriješio dva odgovora za redom. Čak je i opsovao u sebi. No to je bilo dovoljno da ga Ivano čuje i zajedno s Matijom ode tužiti ravnateljici. Ravnateljica mu je dala otkaz.
Eto, jedna dobra stvar za sve nas!
Do sljedećeg nastavka – ADIOS AMIGOS!
6. b raz. 2017./2018.
