Objavljeno: 19. veljače 2026.
Jedno se jutro Marko spremao za školu. No uopće mu se nije dalo ići. Htio je samo ostati kod kuće i gledati televiziju. „Ustaj! Moraš u školu!“ vikne Markova mama. Ona je bila učiteljica i nikad nije dopuštala Marku da se zabavlja dok ne napravi zadaću, a Marko je mrzio školu i nikad se ne bi trudio nešto naučiti.
Taj dan je Marku škola počela u osam. Jedva je izvukao trojku iz Povijesti, ali iz Glazbenog je dobio čistu dvojku. Poslije škole Marko sjedne na klupu ispred škole. Htjede nazvati roditelje da dođu autom po njega jer mu se nije dalo hodati. Gurne ruku u pretinac za mobitel te osjeti – neki papir. Bilo je to pet eura! Marko se predomisli o vožnji kući te ode do trgovine.
Pogledao je sve police, od vrha do dna, ali nikako nije mogao naći nešto što mu se sviđa. Tada mu priđe čovjek odjeven skroz u crno. „Možeš li mi posuditi tih pet eura? Nemam sad novčanik, sutra dođi tu ispred trgovine i dat ću ti sto.“ Marko malo razmisli te na kraju pristane.
Cijelu je noć razmišljao što će s novcem koji dobije. Sutradan je bila subota. Marko se probudio rano ujutro, a on i čovjek su se dogovorili naći u podne. Otišao je do dnevnog boravka, upalio TV i otvorio čips. Kasnije mama siđe do njega i kaže mu da ona i tata idu na poslovni put te da će kasnije doći baka. Marko se više fokusirao na TV i samo je kimnuo.
Oko devet sati Marko si pripremi doručak te počne jesti. Razmišljao je samo o novcu koji će dobiti. Čuje zvono na vratima. Došla je baka. Marko joj je slagao da će malo kasnije ići k prijatelju radi nekoga školskog zadatka. Bilo je pola dvanaest. Marko se baci na bicikl i krene prema trgovini.
Došao je tamo 20 minuta ranije. Sjedne na klupu i htjede uzeti mobitel, ali primijeti – nije ga ponio! Krenuo je kući, ali tada zastane. Bojao se da neće stići prije čovjeka. Oko 11.50 zaustavi se jedan kombi. Iz njega iziđe čovjek i reče: „Hvala što si mi dao 5 eura. Dođi za mnom po svoju nagradu.“ Marko dođe za njim. Vidio je 100 eura na jednoj kutiji. „Uzmi ih, tvoji su“, reče mu čovjek.
Marko uđe u kombi, no kada uđe, vrata se iza njega zatvore. On skoči i udari vrata, ali uzalud. Ostao je zaključan u kombiju. Da sve bude još gore, tih 100 eura su bili lažni. Marko provjeri sve u kombiju, ali nađe samo 4 centa, vrh kemijske i spajalicu. Zaplače. Mislio je o mami i tati koji su na putu i baki koja je kod kuće i čeka da se on vrati.
Oko 16 sati vrata kombija otvore se i uđu dva čovjeka. Jedan je bio onaj kojega je Marko vidio prije, a drugi mu je bio nepoznati. „U gepeku je“, kaže otmičar. „Neka je. Tribat će nam“, odvrati drugi. Počnu se kretati. Marko proviri kroz neku rupicu te primijeti da idu autocestom. Nije znao kamo ga vode pa se uplašio.
Odjednom kombi dođe do naplatnih kućica. „Imate li što u prtljažniku?“ upita žena iz kućice. Marko primijeti da ima priliku za bijeg. Počne lupati po vratima kombija. Žena otvori vrata i vidi Marka. Marko izleti iz kombija i počne bježati koliko ga noge nose. Preskoči ogradu pored kućica i baci se. Nažalost, padne u rijeku i udari koljeno. On nije ništa drugo vidio kao bijeg. Nakon nekoliko minuta plivanja, Marko iziđe iz rijeke i skoči u grm. Uhvatio ga je adrenalin. Bio je toliko umoran da je u grmu i zaspao.
Probudio se u noći. Mislio je da je vrijeme da iziđe jer po noći baš i nema ljudi koji samo tako lutaju. Međutim, oko Marka nije bilo ništa. Znao je da nije dobro vratiti se k autocesti jer će ga tamo netko dočekati. Krenuo je u suprotnom smjeru. Nakon nekog vremena, mislio je kako bi bilo najbolje da je ostao kod otmičara.
Počelo se pojavljivati sunce, a Marko nije našao ništa. Sigurno je baka već vrlo zabrinuta. Nakon još nekog vremena hodanja, Marko u daljini vidi neku kućicu. Počne trčati, jer je to bilo prvi put da vidi nešto normalno nakon četiri sata. Bilo je to neko malo selo. Marko je bio sramežljiv, ali ipak pozvoni na vrata.
Otvori mu vrata neki ćelavi čovjek. Marko mu započne pričati što mu se dogodilo, ali nije rekao ni jednu rečenicu prije nego što mu je čovjek zalupio vratima. Zato krene dalje. U sljedeće četiri kuće nitko nije otvorio vrata, ali poslije tog – otvori jedna žena. Marko započne pričati, a već nakon prve rečenice žena ga pozove unutra. Marko joj ispriča sve, u detalje, te na kraju upita ima li žena telefon da nazove nekoga. „U drugoj mi je sobi, evo, za sekundu“, odvrati žena.
Marko primijeti da radio radi. Klikne na broj 2, kad se začuje: „Na graničnom prijelazu uz autocestu B4 je u subotu, 12.2.2026. godine zaustavljen kombi. U kombiju su nađeni već dugo traženi otmičari Leon Jugarić i Davor Putir, te dječak koji je pobjegao. Policija trenutačno traži izgubljenog dječaka okolo autoceste. Posjetite www.mojradio.com za više informacija.“
Marko se uplaši. Policija ga traži. Žena mu donese telefon. „Koji je broj tvojih roditelja?“ upita ga. Marko to nije znao. Već mu se događalo da je nekad kad nije imao mobitel morao nazvati roditelje pa nije mogao, ali ovo je bilo ozbiljno. Pitao je ženu može li ga odvesti, a ona ga upita gdje živi. Markova kuća je bila udaljena preko 2 sata vožnje, ali žena je htjela učiniti dobro djelo.
Krenuli su na put. Marko je u autu zaspao, a žena ga je probudila kad su ušli u njegovu ulicu. „Ono je moja kuća!“ vikne Marko. Imao je samo jedan problem: nije mogao ući. Tada se dogodi nešto čudno. Ispred Markove kuće parkira se policijski auto iz kojeg izađu dva čovjeka. „Jesu li tebe oteli otmičari?“ upita policajac Marka. Marko se toliko uplašio da nije mogao reći išta. Nakon nekog vremena žena se umiješa i ispriča sve što je znala. „Ali kako ste znali adresu?“ upita žena policajce. „Vrlo jednostavno. U navigaciji je bila unesena adresa trgovine odakle su krenuli, a na kamerama u trgovini si se vidio ti i taj čovjek. Zatim smo premotali kamere do zadnjeg puta kad si ti nešto kupio u trgovini. Taj smo račun našli u kontejneru ispred, a sve stvari s kamere su se poklapale s računom. Unijeli smo broj računa i bar-kod kako bismo doznali ime i prezime, te smo s tim podacima preko popisa stanovništva našli gdje živiš. Ali sad je najbitnije da si dobro. Roditelji se vraćaju kući, ne brini se.“
Policija je imala ključ Markove kuće, pa uđu u kuću. Marko uđe u dnevnu, gdje zatekne baku kako gleda TV. „Pa di si ti bija?! Ja zaboravi’ na tebe, Markec, ovo tu je ostalo radit’ otkad s’ ti otiš’o, dobre stvari ti sinko moj gledaš!“ reče mu.
Navečer se vrate Markovi roditelji. Mama ga izljubi, a tata mu kaže da će jednog dana dobit svoje. Međutim, Marko je bio sretan što se vratio te što tih otmičara više neće biti. Marko je ženi kao zahvalu dao 75 eura iz svog novčanika jer je toliko imao. Zatim ode spavati jer je ipak bio jako kasno, a nadao se da će sutrašnji dan biti normalniji.
Napisao: Antonio Lovrić, 6. b
Ilustrirala: Rea Šimunec, 6. b
