Objavljeno: 13. siječnja 2026.
Nisam u životu ništa strašnije i uznemirujuće doživjela nego ovo što ću vam sada ispričati.
Probudila sam se iz jednog jako neobičnog i jezivog sna. Sanjala sam muzej mrtvih vrana, koje su bile tihe kao sjenke. Ondje smo naučili da su vrane jedne od najpametnijih ptica na svijetu i da to, kada čuješ njihovo glasno i jezivo graktanje, znači da upozoravaju jedni druge na nadolazeću opasnost.
Muzej je imao neki čudan logo, kao nekakvo čudno drvo s iglicama umjesto listića. U njemu sam vidjela nekakvo biće. Stajalo je u kutu, visoko i tanko kao sjena, koža mu je bila siva, kroz nju su se vidjele crne vene i oči bijele kao svjetlost. Od velikog straha u tom snu, odmah sam se probudila užasnuta i paralizirana.
U svome tom uznemirujućem osjećaju zbog sna uspjela sam se sabrati i spremiti za školu. Na putu do škole naišla sam na mnoštvo crnih vrana koje su graktale, kao da su mi nešto pokušavale reći. Jedna me vrana stalno pratila do škole, no ja sam je samo tjerala i odbacivala od sebe. Kada sam došla ispred škole, ona me samo napala i ogrebla mi lice. Osjetila sam kako mi kapi vrele krvi cure niz obraze. U školi su se svi ponašali kao da ne vide moje krvavo lice puno ogrebotina. Nitko me nije pozdravio niti pitao što mi se dogodilo, nitko mi se nije obratio; osjećala sam se kao duh.
Otrčala sam plačući do kupaonice dok mi se krv slijevala niz lice. Kada sam se umila, ispod krvave rane vidjela sam nekakav trag koji mi je vrana ostavila. Djelovao mi je vrlo poznato i imala sam osjećaj kao da sam ga nedavno negdje vidjela. Začula sam školsko zvono te sam zaboravila na trag. Panično sam otrčala do učionice.
Na satu hrvatskog učitelj nam je rekao da moramo podići novu, kratku knjigu za lektiru koju moramo pročitati do sutra. Odmah sam se zaputila u knjižnicu. Ondje sam vidjela nekakvu crnu debelu knjigu koja je na koricama imala nacrtan isti znak kao onaj koji je meni vrana ostavila na licu. Sve mi je to djelovalo čudno i osjetila sam da moram podići tu knjigu. Pritom zaboravivši podići novu knjigu za lektiru.
Na putu kući nigdje me nije dočekala niti jedna vrana. Odahnula sam te sam pomislila da je sve napokon završilo. Ali prevarila sam se…
Novu knjigu ostavila sam na stolu i otišla u kuhinju ručati. Kada sam se vratila u sobu, knjiga se počela sama listati brzinom munje. Gledala sam u nju prestrašeno; osjećala sam se kao da sanjam. Ali to nije bio san.
Knjiga se najednom prestala listati i ostala je otvorena na jednoj stranici – stranici o vranama. Bila je nacrtana slika vrane, ne bilo koje, nego baš one koja me je ogrebla. Ta je stranica bila cijela išarana i poderana.
Brzo sam se obukla i zgrabila knjigu trčeći do škole. Kada sam došla u knjižnicu osjećala sam se jako nelagodno, kao da mi netko gleda u dušu. Najednom, na prozoru knjižnice, stajala je ta ista vrana i graktala još jače. Bila je glasna i uznemirena. Knjižničar me nije ni pogledao, bio mi je okrenut leđima. Rekla sam mu da sam došla vratiti tu ukletu knjigu. Pitala sam ga koliko moram platiti zakasninu, jer sam se izgubila u vremenu. On mi je odgovorio da mu moram platiti 6 eura. Glas mu je bio dubok i zastrašujuć. Ruke su mi počele drhtati i novci su mi se rasipali na pod. Odmah sam ih počela skupljati s poda, a kada sam se ustala i pogledala ispred, vidjela sam njega – isto biće koje sam vidjela u muzeju. Zaledila sam se od straha.
Ono mi je reklo da ćemo se vidjeti uskoro i najednom nestalo. Nisam uspjela ni platiti zakasninu. Vratila sam se kući jedva dišući. Odlučila sam provjeriti rade li u kući sve sigurnosne kamere. Radile su, pa sam pregledala sve snimke. Vidjela sam isto to sablasno biće kako me gledalo s prozora dok sam ručala. U strahu sam se okrenula prema prozoru provjeriti hoće li se opet pojaviti. Kroz prozor su se vidjeli samo obrisi tamne šume u kojoj je moja kuća. No kada sam vratila pogled, to se biće stvorilo ispred mene. Nakon što sam samo trepnula, ono je nestalo. Sagnula sam pogled na pod gdje sam vidjela urezanu poruku u kojoj je pisalo – ViDiMo Se U sNoViMa!
Napisala i ilustrirala: Lori Ambruš, 6. a
