Objavljeno: 28. studenoga 2025.
Kada znaš što ti je cilj, nema straha. Ako padneš, moraš se ustati i nastaviti. Što se ljudskosti tiče, cilj mora biti u službi općeg dobra pa i onda kad je na tvoju štetu.
Mjesec studeni mnogima je najtužniji mjesec u godini. Hrvatska povijest pamti 18. studeni 1991. kao dan kad je grad Vukovar pao u ruke agresora. Toga dana je moj djed Pilip Karaula, posljednji zapovjednik obrane na Mitnici, bio na pregovorima s JNA te uz još dva branitelja dogovorio oslobođenje preko 3000 Vukovaraca (civila). Nakon toga je moj djed odvezen u logor, gdje je proveo devet mjeseci. Danas živi na Mitnici, vukovarskoj gradskog četvrti koju je tijekom Domovinskog rata branio sa svojim suborcima. Iako nerado govori o tim danima, ove godine uspjela sam od njega dobiti intervju.
Zašto si odlučio braniti Vukovar?
Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, započeli smo organizirati život – uređenje komunalne infrastrukture, javne rasvjete i svega što je u nadležnosti lokalne zajednice. No Srbi su uz pomoć vojske počeli postavljati barikade po cestama i ometati normalan život. Morali smo uzvratiti – našim barikadama, preuzimanjem vlasti na lokalnoj razini, preuzimanjem medija (Radio Vukovar) i lokalnih institucija. Malo po malo, nismo ni primijetili da uz pomoć policije postajemo vojna postrojba.
TRAGIKOMEDIJE KOLIKO HOĆEŠ
Jesi li ikada osjećao strah? Što ti je pomoglo da ostaneš hrabar?
Još uvijek nije bilo ikakvog straha niti potrebe za hrabrosti. Probleme smo rješavali usput, dolazilo je oružje, javljali su se dragovoljci s različitim znanjima o rukovanju raznim oružjem. No napadi su se redali jedan za drugim, uvijek iz drugog smjera, a granatiranje je bilo sustavno i neprestano po cijelom području. Morao si paziti da se što manje krećeš i nadati se da te neće pogoditi.
Što ti je bilo najteže tih dana?
Najteže je bilo kad se vodila bitka na nekom pravcu, uz padanje kiše granata po cijelom gradu, a pored mene je teško ranjen čovjek – trpam ga u fiću i kroz kišu granata vozim u bolnicu. To se događa ne jedanput. Nosim čovjeka s drugog kata (žitno sklonište preko puta Vodotornja, sadašnje parkiralište) kao da ima 10 kila a ne 90, nosim ga u auto ispred zgrade i vozim u bolnicu.
Ima li ikakvih „komičnih“ situacija u ovoj nesreći?
Tragikomedije koliko hoćeš. Čujemo ispaljivanje iz višesmjernih bacača s one strane Dunava, izlazimo van iz zapovjedništva i gledamo gdje bismo se mogli skloniti. Jedna nas raketa preleti te padne na krov. Po povratku u objekt vidim rep rakete na podu, a s tavana curi – med! Nismo ni znali da je na tavanu skrovište meda. Nekome „padne sikira u med“ (narodna izreka), a nama granata!
OSTALI SMO SAMO MI
Kako je izgledao jedan dan branitelja na Mitnici?
Svaki drugačiji, a opet isti. Kreću granatiranja pa iščekivanje na kojem položaju će danas napasti. Simuliraju napade na sve položaje, a pokušaju s prodorom (probijanjem obrane) uvijek na drugim mjestima. Uvijek moraš prebaciti ljude s jednog na drugo mjesto, a neprijatelj ne smije primijetiti da si oslabio neko mjesto da bi pomogao napadnutom.
Koliko je bilo važno spasiti civile na Mitnici?
Od granatiranja se nije moglo zaštititi nikoga, samo naredbom: „Ljudi, ne izlazite van bez potrebe.“ A bilo je potrebe. Trebalo je pripremiti i razvesti hranu po podrumima, trebalo je donijeti vodu, lijekove bolesnima i ranjenima. Svaki izlazak je bio rizik.
U kojem si se trenutku najviše brinuo za civile?
Kad je Mitnica bila razorena. Kako nisu mogli probiti položaje – a gdje su probili, to smo vratili natrag – preostalo im je da nas „tuku“ iz zraka pa je nestalo podruma. Tada su civili počeli sve više stradati.
Zašto si odlučio pokušati razgovarati s agresorima? Kako si se osjećao pričajući s njima?
Vojska i četnici su razbili obranu Sajmišta (dio grada), pali su i selo Bogdanovci, zauzeli su predgrađe Lužac , odsjekli su Borovo naselje, a i njihova obrana je razbijena. Vodile su se bitke po ulicama, a branitelji su se povlačili u Borovo-Commerce (tvornica cipela). U središtu grada nije bilo nikoga. Jedino smo mi na Mitnici čvrsto držali crtu. Neprijatelj nije znao čime mi raspolažemo, mogli smo čekati da nas razbiju ili iskoristiti njihovo neznanje o našim mogućnostima i ponuditi pregovore u kojima možemo postavljati naše uvjete. Jer je i njima bitno imati što manje gubitke u ljudstvu.
KAD IMAŠ CILJ, NEMA STRAHA
Jesi li tada vjerovao da će pregovori spasiti civile?
Na pregovore smo došli ponosni, s hrvatskim obilježjima. Tako smo se predstavili kao predstavnici hrvatskih naoružanih snaga koji brane Vukovar na području Mitnice. Sa srpskim generalom Nebojšom Pavkovićem gledao sam se oči u oči, vojnik vojniku – ravnopravno. On zna svoju računicu, a ja svoju. Njemu je bilo bitno prekinuti borbu da mu više ne ginu vojnici, a meni je cilj bio spasiti civile. Kako bih bio što sigurniji u spas civila, uvjetovao sam prisutnost pregovorima predstavnika Međunarodnog crvenog križa i medija. Mediji su možda više pomogli od MCK. U svijet je otišla slika da smo mi položili oružje, prepustili svoje živote i živote civila u JNA i da su oni odgovorni za našu sudbinu. JNA si nije mogla dozvoliti luksuz da nas prepusti u ruke četnicima.
Što si naučio iz rata o hrabrosti i ljudskosti?
Kada znaš što ti je cilj, nema straha. Ako padneš, moraš se ustati i nastaviti. Što se ljudskosti tiče, cilj mora biti u službi općeg dobra pa i onda kad je na tvoju štetu.
Kako danas gledaš i razmišljaš o svojoj ulozi u Domovinskom ratu?
Ponosan sam na tim ljudi s kojima sam organizirao odličnu obranu, posebno na branitelje koji su pristali odložiti oružje i svoje živote založiti za spas nekoliko tisuća civila (djece, žena, stranaca).
Koju najvažniju lekciju o ratu bi poručio mladima?
Rat je zlo koje se ne bi smjelo događati. Mladi trebaju služiti vojsku. Što bi bilo da moja generacija nije služila vojsku? Tko bi obranio Hrvatsku da nitko od nas nije znao pucati, služiti se topovima, maljutkama, osama, minobacačima i drugim oružjem?
Razgovarala: Dunja Udovčić, 6. b
