Objavljeno: 19. studenoga 2025.
Osobito su mi zanimljivi učenici koji dopuštaju i sebi i meni promjenu, rast, mogućnost da jedni druge ponekad iznenadimo i pritom nešto od tih iznenađenja ugradimo u sebe. Oni koji se (ne) boje biti drugačiji i to pokazati, oni koji jesu drugačiji i (ne) boje se to pokazati, oni koji ne znaju tko su i toga se često plaše, oni koji se žele otvoriti dovoljno kako bi mijenjali sebe u prostoru koji je za to siguran.
Ovaj put upoznajemo vas malo više s učiteljicom koja je u našoj školi tek četvrtu godinu, ali mnogima se već „uvukla pod kožu“ – svojim radom, svojom osjetljivošću za druge, učenike i kolege, svojim ponašanjem i svojim razmišljanjima. Riječ je o Marini Tomić, učiteljici Hrvatskoga jezika. Govori nam o svojim učenicima, o svome odrastanju, hobijima i dr.
Zašto ste studirali baš hrvatski jezik?
Hrvatski jezik studirala sam jer je oduvijek bio najbliži onome što me zanimalo – ljudska priroda, naše ljubavi, strahovi, želje, misli i snovi, sve ono o čemu ne govorimo olako. Hrvatski jezik sredstvo je, oruđe i, možda najviše, prostor kojim opisujemo ono najdublje u nama i pogled u svijet oko nas, a to je nešto što sam oduvijek željela p(r)oučavati, promatrati i usavršavati. Imala sam učitelja u osnovnoj školi (svi ga ovdje dobro znamo) koji mi je predavao taj predmet na način koji je mene poticao, ohrabrivao, razvijao i davao mi vjeru u samu sebe. Bila sam povučena i samozatajna djevojčica. Teško da bih bila osoba kakva sam danas bez njegovoga poticaja, bez kvalitetnog vjetra u leđa.
KREATIVNI ME INSPIRIRAJU I VESELE
Volite li ga i predavati?
Volim ga predavati, priznajem, možda jednako koliko se volim njime baviti i izvan škole, doživljavati njegove mogućnosti u svemu što radim i živim. U školi je to jedna osobita priča, on je prostor u kojem mogu dijeliti sve ranije spomenuto sa svojim učenicima. A učenici su upravo oni koji takve ljubavi najviše toleriraju. Ponekad ih s tobom čak i dijele.
Što vam je teško kao učiteljici hrvatskoga jezika?
Teško mi je što se ne mogu dovoljno posvetiti svim učenicima, osobito ne onoliko koliko bih voljela i koliko bi im bilo korisno. Iako se vidimo gotovo svaki dan, još je mnogo toga o čemu bismo mogli i trebali, ali nemamo vremena, prostora, uvjeta. Nije to ništa novo u ovom poslu, ali katkad me baš rastužuje.
Kakvi su Vam učenici osobito zanimljivi?
Osobito su mi zanimljivi učenici koji dopuštaju i sebi i meni promjenu, rast, mogućnost da jedni druge ponekad iznenadimo i pritom nešto od tih iznenađenja ugradimo u sebe. Oni koji se (ne) boje biti drugačiji i to pokazati, oni koji jesu drugačiji i (ne) boje se to pokazati, oni koji ne znaju tko su i toga se često plaše, oni koji se žele otvoriti dovoljno kako bi mijenjali sebe u prostoru koji je za to siguran. Dakako, često je kreativnost vrlo dobar poligon za navedeno, kreativna me djeca inspiriraju i posebno vesele.
PRAZNICI SU MI BILI PREDUGI
Je li Vam neka generacija po nečemu posebna?
Iako je svaka generacija po nečemu posebna, uvijek ću pamtiti prvu generaciju kojoj sam bila razrednica. Zbližila sam se s tim mladim ljudima, imala sam čast upoznavati ih i pratiti njihova iskustva kroz vrijeme, rasti s njima, griješiti, učiti. Ponekad su nam prva iskustva, koliko god nespretna bila, upravo ona koja ćemo zauvijek pamtiti i njima se često vraćati.
Je li se Vama nekad dalo ići u školu?
Uh, meni se baš dalo ići u školu. Točnije – u osnovnu školu. Ja sam vam bila ona učenica kojoj su praznici bili predugi, koja je voljela miris novih udžbenika i bilježnica, svoje mjesto u školskoj klupi i ondje se osjećala kao kod kuće. Često i bolje nego kod kuće. Išla sam na bezbroj izvannastavnih aktivnosti i uživala u svemu što čini školsku svakodnevicu. Osim možda u tjelesnom, ali to vam je tako, nismo svi uspješni u svemu, srećom 😊
U koju ste školu išli i je li Vam bilo lijepo?
Osnovnu školu pohađala sam u Petrijevcima, a opću gimnaziju u Osijeku. U osnovnoj školi bilo mi je lijepo, u srednjoj nešto manje. Bit će da sam uživala u blagodatima manje sredine, svojim rutinama i utabanim sigurnim prostorima. Srednja škola bila je bučnija, ondje se čovjek puno lakše sakrije u poziciji promatrača, što je nekada znalo biti usamljeno i teško.
KNJIGE KOJE SE NJEŽNO ČITAJU
Pamtite li svoje prijatelje iz osnovne škole?
Iz osnovne škole pamtim sve ljude, i nastavnike i učenike s kojima sam se družila osam godina. Katkad pamtim tek osjećaje koje vežem uz njih i naše osnovnoškolsko vrijeme, ponekad čak i slike i filmove toga doba. No najviše pamtim naše različitosti i to koliko su bile dobrodošle. Često se poželim vratiti u ono vrijeme. Prijateljstva su to koja najčešće ne traju cijeloga života, ali stvore nam temelje za sve ono što slijedi. Bili su opušteno svoji u nekakvoj sadašnjosti koju smo živjeli jedni s drugima i upravo je ta opuštenost ono što, po mom mišljenju, čini osnovnoškolsko doba najljepšim.
Sigurno volite mnogo čitati. Kakve su Vam i koje knjige najdraže?
Najdraže su mi knjige koje se sporo i nježno čitaju. One nad kojima se zamislite, koje vas (pro)drmaju i učine da osjetite nešto, bilo što. Rekla bih da sam izbirljiva čitateljica iako pročitam sve što mi dođe pod ruke (onoliko koliko mi to slobodno vrijeme dopusti). Najdraže mi je čitati knjige autora koje znam osobno, ali i knjige koje su mi preporučili ljudi koji su mi dragi. I ti dragi čitatelji sa svojim dojmovima i pisci koji su se stopili s tekstom dio su nečega što me čitateljski zanima, ponekad ni sama ne znam zašto. Najviše volim čitati hrvatsko suvremeno pjesništvo (autora je zaista mnogo), ali i prozu koju su napisali ti isti pjesnici. Knjigama uvijek dopuštam da me iznenade, žanrove ne primjećujem.
Što još volite raditi u slobodno vrijeme?
Što vole introverti? Hm, volim igrati videoigre, veliki sam obožavatelj Nintenda, volim pisati i crtati, slagati puzzle, slušati podcaste. Vjerojatno volim sve ono što me odvodi u neki drugi, mirniji i sigurniji svijet.
Razgovarao: Marko Kulovac, 5. b
