Objavljeno: 3. svibnja 2024.
Na „okruglim stolovima“ vođene su različite zanimljive rasprave i dotaknuli smo se zanimljivih tema. Ispostavilo se da nije ni naš školski list „za baciti“!
Državna Smotra LiDraNo 2024. za osnovne škole, na kojoj se okupljaju izabrani literati, recitatori, glumci i novinari, održana je u Vinkovcima od 22. do 24. travnja, a iz OŠ „Retfala“ sudjelovale smo Mia Ercegovac iz 6.d – sa svojim samostalnim novinarskim radom Dva opasna lijeva krošea – i ja, koja sam predstavljala naš školski list KBG. Bilo nas je iz mnogo različitih hrvatskih gradova i sela, i bilo nas je mnogo, tako da smo odsjeli u dva hotela: u Hotelu Slavonija i Hotelu Admiral.
Nakon što smo u Hotelu Admiral ostavile stvari u svojoj sobi, koju smo dijelile s Anamarijom iz jedne osječke škole, Mia i ja uputile smo se s našim mentorom Marinkom Plazibatom u obilazak nama tada najvažnijeg dijela Vinkovaca – puta do Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci, u kojoj su se održavale radionice. To je blizu, najviše sedam minuta hoda (i gotovo upola manje trčeći).
Nakon te kratke šetnje, sjeli smo u kafić. Razgovor se odužio na ukupno tri, ako ne i više sati, kojih je barem polovicu ispunio razgovor s Anamarijom i njenom mentoricom. Iskreno, mir i (djelomična) odsutnost iz škole bili bi još ljepši da su kretnje u krošnjama drveća obližnjeg parka bili – morski valovi.
U ZNAKU REMIJA I SPAVANJA U KADI
Kasnije smo se Anamarija, Mia i ja bolje upoznale u sobi, a potom smo ponovno bile vani jer je Mia imala svoju radionicu. Na povratku u hotel zaustavila nas je djevojka i pitala: „Mogu li ići s vama na večeru, da ne budem sama?“ To me pitanje pomalo začudilo, ali mi se više od svega svidjela njena hrabrost, što sam joj kasnije i rekla. Da sam se našla u takvoj situaciji, u kojoj nisam bila „prisiljena“ upoznati Miju i Anamariju – koliko poznajem sebe – ja bih najvjerojatnije sve vrijeme provela sama.
Djevojka se predstavila kao M. koja zna igrati remi, što mi se jako svidjelo. Mislila sam da uopće neću igrati remi jer Miju i Anamariju nisam stigla ni naučiti pravila. No te smo večeri nas tri otišle u krevet nakon gledanja Survivora na Novoj TV – jednoga od rijetkih televizijskih programa koji je na našem televizoru bio dostupan (usput, datum koji je prikazivao bio je 26. siječnja 2000.)
M. je ujutro došla po nas kako bismo zajedno otišle doručkovati. I ona je bila na zadnjem katu hotela, do kojeg nije dopiralo dizalo, koje se penjalo do kata niže, nakon kojeg se moralo nastaviti stubištem. Ispričala nam je da je, nakon što smo mi otišle spavati, većina ostalih s našeg kata dokasno ostala na hodniku. Kada je bilo vrijeme da se vrate u sobe, to su uspjeli svi osim jednog dječaka kojeg cimeri nisu puštali u sobu. Cure u prvoj sobi koje je pitao da spava na njihovom podu rekle su ne pa je pokucao na M-ina vrata. Ona ga je pustila unutra, ali pod uvjetom da spava u kadi. Ne znam kako i kada, ali je dobio jastuk i deku te noć proveo u kadi. M-ine cimerice za to su saznale sljedeće jutro kad su se probudile.
USPJEŠNI „OKRUGLI STOLOVI“ I NEPOSTOJEĆE RADIONICE
Nakon doručka uslijedili su „okrugli stolovi“ za učenike i voditelje. Tada su bile vođene različite zanimljive rasprave i dotaknuli smo se zanimljivih tema. Samo što je trajalo gotovo tri sata bez stanke, a naš je školski list bio među posljednjima predstavljenim. Cijelo sam vrijeme bila jako nervozna jer uz neke od članaka nalaze se fotografije mene (jedna za koju smo se učitelj i ja dogovorili da ćemo promijeniti kad mu pošaljem neku svoju bolju; nikako da se bolje fotografiram). Ispostavilo se da nije ni naš školski list „za baciti“!
Nakon ručka, kad sam napokon okupila Miju i Anamariju da igraju svoj prvi remi sa mnom i M., sjetile smo se okruglih stolova za učenike. I tako smo se opet našle u knjižnici. Ja sam neko vrijeme čekala svoju skupinu, ali je ispalo da mi ipak nismo imali okrugli stol, tako da sam nazvala učitelja javiti mu. Preduhitrio me: „Da pogodim: ti nemaš radionicu?“
„Ne“, odgovorila sam izlazeći iz knjižnice.
„Pa se vraćaš u hotel?“
„Da.“ Hodala sam približavajući se malom pješačkom prijelazu, koji sam onda prešla.
„Pa prelaziš cestu govoreći na mobitel?“
Zaustavila sam se na drugoj strani, osjetila nagli završetak stjecanja zraka kao teški udarac po svojim leđima. „Gdje ste?!“
Nakon susreta s učiteljem otišla sam u hotel. U sobi sam pričekala završetak ostalih okruglih stolova, a zatim s Mijom, Anamarijom i M. opet – nisam igrala remi. Tek sam kasnije napokon igrala remi na hodniku, učeći Anamariju. Ispalo je da ni M. nije znala igrati taj remi koliko je govorila da zna pa sam ju morala podsjetiti. Nije me iznenadilo što sam ju pobijedila.
Tu smo večer proveli s ostalima. Do jednog trenutka.
NEKE NOVE (ZAVRŠNE) IGRE
Ono spavanje u kadi doista je izazvalo probleme. Djevojčice koje su bile s M. u sobi požalile su se na to kako je neki dječak spavao kod njih u kadi, što učiteljice nisu znale. Ispostavilo se da je dječakova učiteljica bila u drugom hotelu, a on nije imao njen broj, tako da joj nije mogao javiti što se dogodilo. Dječaku su naposljetku dali odvojenu sobu, kao i djevojčicama koje su bile s M. u sobi.
Iduće jutro Anamarija nas je morala rano napustiti, tako da smo Mia, M. i ja ostale same. Vrijeme do zatvaranja smotre provele smo igrajući neku sasvim drugu kartašku igru. Na svečano zatvaranje smotre, koje se održalo u kazalištu, isto kao i dramski nastupi, došli smo tridesetak minuta ranije kako bismo zauzele mjesta. I dobro da jesmo jer su oni koji su došli kasnije morali ili stajati ili sjediti na podu.
Svečano zatvaranje bilo je predivno: iz svake kategorije na pozornici je izveden po jedan izabrani nastup ili tekst. Za školske listove bio je izrađen videozapis s fotografijama iz prezentacije. I onim mojim fotografijama, koje su se prikazivale malo predugo. Stvarno moram poslati bolju fotografiju.
Nakon ručka slijedio je povratak kući. Bilo je to lijepo iskustvo, iako pomalo i žalosno. Znam da, iako sam ostala u kontaktu s nekima, gotovo nikoga neću ponovno vidjeti, a za neke nisam imala dovoljno vremena da ih upoznam. Ipak, imala sam priliku upoznati učenike koji su bili slični meni.
Osim toga, saznala sam učiteljevu veliku tajnu o punom nazivu našega školskog lista…
Napisala: Miriam Afua Nyarko, 8. b