Objavljeno: 27. siječnja 2024.
U pješačenju provedemo između 2 i 5 sati, ovisno o ruti. Stanke pravimo svakih sat vremena, što zapravo nije često. Obično jedemo hranu iz ruksaka, a ponekad pečemo kobasicu i slaninu. Raspoloženje je uvijek veselo, tijekom šetnje nam bude zabavno, puno se šalimo i smijemo. Najzabavnije i najveselije ipak bude uz pjesmu u autobusu. Često poželimo da putovanje kući traje što duže.
Planinarsko društvo “Zanatlija” Osijek osnovano je 1971. godine, a neprekidno djeluje do današnjih dana, osim za vrijeme Domovinskog rata. Osnovali su ga planinari-obrtnici, ali je otvoreno i za pripadnike drugih profesija. Danas broji oko 1500 članova, ali aktivnih je oko 600. Sadašnji predsjednik Vladimir Pavičić vrlo uspješno okuplja licencirani tim vodiča i volontera, zaljubljenika u prirodu i planinarenje.
Unutar PD „Zanatlija“ djeluju različite sekcije: vodička, izletnička, orijentacijska, visokogorci, hodočasnička sv. Josip Radnik, markacistička, ali i sekcija za rad s djecom pod nazivom „Dumina“. Dumina je osnovana početkom ožujka 2015. godine i trenutačno broji oko 300 članova, djece različitih dobnih skupina, od nižih razreda osnovne škole, preko viših razreda, do srednjoškolaca. U OŠ „Retfala“ trenutačno imamo oko 100 članova „Dumine“, a ostali su iz SOS Dječjeg sela Ladimirevci, OŠ Tenja, OŠ Vladimir Nazor iz Čepina, OŠ Franje Krežme, Jezične gimnazije, Opće gimnazije, Medicinske škole…
PUNO ŠALE I PJESME
Na planinarskim izletima naše učenike prate učiteljice Ivana Dolaček, Stela Zubaj, Verica Jukić, Ivana Matišić te Ljiljana Leko Mandurić, voditeljica naše skupine. Među planinarima najviše ima petaša i šestaša, nešto manje je sedmaša i osmaša, a najmanje je drugašića (što je sasvim razumljivo jer su oni najmlađi, a osim toga – njihovo vrijeme tek dolazi 😊) Zasad je među planinarima više djevojčica. Što se tiče organizacije izleta, obavijest dobijemo barem mjesec dana prije.
Na izlet obično krećemo u 8 sati, a do odredišta nam treba sat ili dva, ovisno o udaljenosti. U pješačenju provedemo između 2 i 5 sati, ovisno o planiranoj ruti. Pauze pravimo svakih sat vremena, što zapravo nije često. Obično jedemo hranu iz ruksaka, a ponekad pečemo kobasicu i slaninu. Raspoloženje je uvijek veselo, tijekom šetnje nam bude zabavno, puno se šalimo i smijemo. Najzabavnije i najveselije ipak bude uz pjesmu u autobusu. Često poželimo da putovanje kući traje što duže.
MALA PLANINARSKA ŠKOLA
U sklopu „Dumine“ svake godine organizira se Mala planinarska škola za nove članove, koji nemaju iskustva u planinarenju. Hrvatski planinarski savez propisao je točno koje teme, vježbe i aktivnosti treba obraditi te koja znanja trebaju steći mladi planinari da bi uspješno mogli savladati svaki planinarski izazov, ali i dobiti zasluženu diplomu HPS-a. Kako nam je rekla vjeroučiteljica Leko Mandurić, otkad ona vodi brigu oko „Dumine“, svi mladi planinari bili su iznimno uspješni u savladavanju svih znanja i vještina te su uspješno položili pisani i praktični dio Male planinarske škole te dodala:
– Posebno im se tada sviđa jer je izlet višednevni te je uz polaganje zanimljivo družiti se i u večernjih i noćnim satima, na nekoj daljoj lokaciji i udobnosti nekog planinarskog doma. Prošle godine smo bili u Radoboju kraj Krapine, a ove godine idemo na Omanovac kod Pakraca. Uvijek se na početku godine isplanira kamo će se ići. Ovisno o tome gdje smo do sada bili, planiraju se druge zanimljive rute koje treba posjetiti i vrhove koje treba dosegnuti. Nama su najčešći Papuk, Krndija i Dilj, jer su nam najbliži, pa ih najčešće i posjećujemo, ali bili smo i na Premužićevoj stazi na Velebitu, na Obzovi na Krku, na Strahinjščici, a u ovoj i sljedećoj godini čekaju nas Psunj i Požeška gora, Samoborsko gorje, Sljeme…
Naše planinarsko društvo organiziralo je 2023. u Brodskom Drenovcu Prvi susret Mladih planinara Hrvatske (za što je dobilo nagradu Hrvatskoga planinarskog saveza u kategoriji „najbolje organizirana akcija u 2023. godini“) i tada je bilo organizirano niz natjecanja. Zastupljene discipline bile su skakanje u vrećama, štafeta s ruksacima, potezanje užeta, vezanje čvorova – čvorologija. „Dumina“ je najuspješnija bila u vezanju čvorova, ali i u svim ostalim disciplinama.
TREBA SE DOBRO PRIPREMITI
Vjeroučiteljica Leko Mandurić ističe da je za bavljenje bilo kojim sportom važna oprema. Za planinarenje su najvažnije planinarske cipele, tj. gojzerice. Ostalo se može prilagoditi ili postupno prilagođavati, ovisno o vremenskim uvjetima i godišnjem dobu kada se ide na izlet. Uz gojzerice (čak i ljeti) idu i čarape koje moraju biti deblje i visoke – iznad gojzerica – da nas ne nažuljaju, a nikako stopalice. Zatim majice od brzosušećeg materijala (kakve nose sportaši), jakne od nepromočivog materijala, planinarski štapovi, planinarski ruksak, kabanica, mala prva pomoć, naglavna lampa, prijenosni punjač za mobitel, baterijska lampa.
Za jednodnevni izlet treba ponijeti dovoljno hrane, a posebno vode – barem 2 litre, a ako je ljeto ponekad i više. Od hrane obično svatko nosi ono što voli jesti, ali nikako to ne bi trebali biti čipsevi i slično, nego sendviči, energetske pločice, manje čokolade, grožđice (jer brzo vraćaju energiju), jabuke… Ako se ide na višednevni izlet, treba proučiti vremensku prognozu te se već prema tome pripremiti i spakirati ruksak potrebnim stvarima za higijenu, rezervnu odjeću, obuću, možda vreću za spavanje i slično. Odjeću uvijek treba prilagoditi godišnjem dobu i uvjetima na planini. Najbolje se obući slojevito i po potrebi skidati sloj po sloj odjeće. Važno je da ruksak ne pretrpamo prevelikom količinom stvari – da nam ne bude pretežak – jer ga moramo nositi na leđima cijeli dan. Inače nam planinarenje postaje teže i ne uživamo u njemu.
Napisala: Katica Jozić, 6. d
LJILJANA LEKO MANDURIĆ, voditeljica Dumine
PREKRASNI VIDICI KRIJEPE DUŠU
Uvijek je izazov raditi s velikom skupinom djece, ali ujedno i zadovoljstvo kada vidiš da se mnogi mladi zanimaju za provođenje slobodnog vremena u prirodi. Naravno to ne radim sama. Uvijek imam pomoć licenciranih vodiča te kolegica profesorica, koje odrađuju terenski dio, ali i dio nastave Male planinarske škole. Najteži dio je osmisliti kamo bismo sljedeće mogli putovati i koji vrh osvojiti.
Ljubav prema planinarenju otkrila sam kao dijete. Moj tata često je moju sestru, brata i mene vodio na izlete u prirodu i laganije planinarske ture, čak i izvan Hrvatske. Ozbiljnije sam se počela baviti planinarenjem tek 2016. godine. Od tada intenzivno djelujem u radu društva na više razina. Vodim „Duminu“, hodočasničku sekciju sv. Josip Radnik, član sam izvršnog odbora PD „Zanatlija“, organiziram razne izlete, ali idem i na izlete koje organiziraju drugi vodiči.
Bila sam na brojim izletima u Hrvatskoj, ali i izvan Hrvatske – u Sloveniji, Austriji, Italiji, Mađarskoj. Najljepši izlet bio mi je na Monte Santo di Lussari » Berački Kogel » Zavjetna kapela » vrh Cima del Caccatore (2071 m) – malo mjesto smješteno na istoimenoj planini na nadmorskoj visini 1970 m, usred visokih planina i tamnih stoljetnih šuma. U središtu sela smjestila se slavna hodočasnička crkva Sv. Marija, oko nje stisnule su se kućice, daleko od pogleda, izolirano od cestovne mreže i prometnih gužvi. Mjesto koje postoji još samo u bajkama i primjer čiste prirodne ljepote. Pristup zaselku moguć je pješice ili žičarom, pa je izlet u toj kombinaciji bio divan.
Uvijek mi je izazov Velebit, na kojem sam planinarila mnogo puta, Čvrsnica u BiH, s kanjonom Dive Grabovčeve, Hajdučkim vratima, penjanje uz ferate (osigurani alpinistički put kroz stijenu) na kojima je posebno izazovno planinariti, i penjati se, jer nakon uspona uvijek su prekrasni vidici koji pucaju na sve strane i krijepe dušu.
Svaki vrh i planina imaju svoju dušu i ljepotu, tako da uživam u svakom planinarskom pothvatu. Voljela bih savladati Triglav, a nadam se da ću uskoro.
