Objavljeno: 20. siječnja 2024.
Brzo smo se presvukle i posvađale oko toga tko će zaključati vrata, a zatim smo proveli najdosadnijih nekoliko sati moga života sjedeći za stolom i kartajući, čitajući te koristeći mobitele. Onda smo se odvezli na vrh kako bismo ručali, te smo ondje zaglavili idućih nekoliko sati, prisiljeni na igranje sa snijegom na zatvorenim stazama.
Toga jutra morala sam se ustati toliko rano da ni nakon nekoliko sati vožnje sunce nije obasjavalo vidik. I onda kad je sunce dotaknulo obzor, vozili smo se još nekoliko sati. San mi je poremetilo putovanje na Vogel, gdje sam sa Školom skijanja SKI2GO išla na skijanje od 2. do 7. siječnja 2024. Odsjeli smo u Hostelu pod Voglom koji se nalazi na južnoj obali Bohinjskog jezera.
Vogel je planina u Sloveniji visoka 1922 metra. Dio je Nacionalnog parka Triglav, koji čini dio Julijskih Alpi. Pogled je nevjerojatan: oko mene, same planine, sve bijelo; malo zelenila zimzelenog bilja što probija snijeg, no daje izgled neujednačenog i hrapavog kao kontrast glatkom snijegu. Tu je i Bohinjsko jezero, skriveno pod oblacima i maglom, uvučeno u odjeću drveća, između velikih nakupina smeđe boje.
BILA SAM RAZOČARANA
Nedostatak jutarnjeg ležanja u krevetu, što može potrajati i nekoliko sati nakon već kasnog buđenja, imalo je jak utjecaj na mene – boljelo je sjediti. A razgovarajući s prijateljicom koja je sjedila pored mene nisam si mogla čuti glas. I prvi obrok jesti u 13 sati doista je drukčije kad se ne ustaneš trideset minuta, već osam sati ranije. Razmišljajući naknadno o tome, pomislila sam – možda sam ipak trebala ponijeti sendvič. Ali sam bila uvjerena da ću prespavati veći dio puta. I sama pomisao na miris sendviča u zagušljivom i pregrijanom autobusu ispunjenom bučnom djecom stvara mi osjećaj mučnine. Glad i neispavanost jesu bili nevjerojatno bolna kombinacija, tako da, uz predivan pogled velikog jezera i guste šume koja ga je okruživala, u kojoj su se skrivale sobe u kojima smo proveli sljedećih nekoliko dana, utjehu mi je isto stvarala činjenica da sam uskoro napokon trebala jesti.
Bila sam razočarana, i uz to manje gladna, kad sam ugledala hranu na tanjuru. Činila ju je neprimamljiva juha s povrćem koje nisam mogla prepoznati i mesom (nadam se da je to bilo meso). Jedino što je moglo prekriti njenu kiselost bio je kruh. Kad su nam, naposljetku, rekli da je to skijaško jelo, odlučila sam da ipak nisam toliko uzbuđena oko skijanja.
Ondje sam išla s grupom trenera i nekoliko djece svojih godina. No najveći dio grupe činila su djeca mlađa od nas. Dijelila sam sobu s još tri djevojčice. Na prvi pogled soba je bila vrlo, vrlo mala. Svakim sljedećim pogledom ona je bila još manja – uz kovčege, nas četiri nismo mogle stajati u isto vrijeme. Na desnoj strani od ulaza nalazila su se vrata koja su vodila u toalet, u kojem se moglo čuti sve što se događa u toaletu sobe do naše. Bilo je zabavno ondje prati zube i čuti samo najneočekivanije dijelove rečenica koje su govorili u drugoj sobi – bile su to ili samo uskliknute riječi ili nekoliko njih. Ipak, bilo je neugodno ondje činiti bilo što drugo, jer nisam znala čuju li ostali to. Usto, puštanje vode ondje bilo je glasno, a ako ne bi spustio dasku dolje prije nego što si pustio vodu, besramno bi te pošpricala.
SKIJANJE, BAZEN, KLIZANJE
Sobu su činila dva spojena kreveta koja su se nalazila na sredini desnog zida te noćni ormarići sa svake strane, krevet na kat koji je bio u daljem kutu lijevog i stolić s ladicom koji se nalazio odmah do njega. U sobi smo imali dva radijatora, a oba su bila uska. Imali smo i staklena vrata koja isprva nismo znale otvoriti. U sobi smo isto imali i predivno živo biće koje mi je uvijek bilo toliko drago vidjeti – plijesan koja se protezala od glave donjeg kreveta na kat do gornjeg, baš meni pored lica. To je bilo zadnje što sam vidjela navečer i prvo što sam vidjela ujutro.
Svaki dan smo se ustajali prerano – u 7 sati. Uglavnom je uvijek jedna od nas ili išla na doručak nespremljena u potpunosti ili bismo došle dovoljno kasno da nam netko uzme savršena mjesta. Autobusima bi nas odvezli do žičare koje su nas onda odvele na vrh planine, gdje bismo skijali do 14 ili 15 sati popodne. Ondje smo i ručali. Ostatak dana provele bismo u sobi, gledajući Igre gladi. Gledajući, slušali bismo jednu prijateljicu kako si šapće dijaloge koje zna napamet.
Drugi i treći dan podijelili su nas u dvije grupe: jedna je jedan dan išla na bazene, a druga na klizanje; drugi dan obrnuto. Ja nisam željela ići na bazene, tako da sam oba dana išla na klizanje. Prvi od ta dva dana, na klizanje sam išla s mlađom djecom koja su bila energična, tako da, dok sam došla na red za unajmljivanje klizaljki, sa svojim stopalima desetogodišnjeg dječaka, ostale su samo potrgane klizaljke. Potrošila sam više od pola vremena za klizanje isprobavajući klizaljke. Kad sam stala na led, shvatila sam da sam možda ipak uzela broj prevelike, ali sam odlučila da se ne vraćam unutra.
PLIJESAN KOJA NEDOSTAJE
Ujutro četvrtog dana skijanja, nakon što smo njih tri proveli govoreći kako se nadamo da će nam taj dan odgoditi jer smo bile neispavane i imale upale mišića, probudili smo se uz kišu. Žurile smo se s doručka u sobu kako bismo se stigle presvući na vrijeme te, izlazeći iz sobe u vrijeme kad smo se trebali okupiti ispred busa kako bismo krenuli, rekli su nam da se ipak nećemo skijati te da se nalazimo u prostoriji u kojoj smo jeli kako bismo proveli idućih nekoliko sati zajedno. Brzo smo se presvukle i posvađale oko toga tko će zaključati vrata, a zatim smo proveli najdosadnijih nekoliko sati moga života sjedeći za stolom i kartajući, čitajući te koristeći mobitele. Onda smo se odvezli na vrh kako bismo ručali, zato što su nam ondje dogovorili ručak svaki dan, te smo ondje zaglavili idućih nekoliko sati, prisiljeni na igranje sa snijegom na zatvorenim stazama. Isprva je bilo zabavno, ali hladnoća i topeći snijeg koji na odjeću djeluje kao voda ubrzo su izgubili svoju zabavnost. Barem nama.
Vratili smo se u nedjelju poslijepodne, naš autobus sat vremena nakon drugog. Tad su mi već prisiljenost na ležanje, jer u sobi nije bilo dosta mjesta za stajanje, i ona nesretna plijesan – počeli nedostajati.
Napisala: Miriam Afua Nyarko, 8. b
