Objavljeno: 15. siječnja 2024.
Dijete se ne odgaja od petnaeste, odgaja se od rođenja. Pravila je potrebno postaviti vrlo rano i usmjeravati dijete tamo gdje mislite da mu je najbolje. To ne znači da ćete uvijek bit uspješni, ali roditeljstvo je cjeloživotni trud – nije lagano, nije ni ugodno, nije ni savršeno i nije nešto najdivnije na svijetu. Koliko god mi govorimo da nam je to najljepše, to je još više vrlo teško! Zahtjevno je, i sto puta smo ljuti, i dođe nam da dignemo ruke od svega, ali ne možemo dići ruke od svoje djece.
Kao specijalist opće psihijatrije s užim specijalizacijama iz dječje i adolescentne psihijatrije te forenzičke psihijatrije, prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković, dr. med., bavi se prije svega ambulantnim i bolničkim radom u Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek, ali i sudskim vještačenjem, predavanjem studentima, pisanjem znanstvenih radova. O problemima mladih i djece te pogreškama u odgoju redovito piše u svojoj kolumni u osječkom Glasu Slavonije.
Koji su najčešći problemi zbog kojih školska djeca i mladi posjećuju psihijatre?
Djeca koja kreću u školu pa negdje do četvrtog razreda osnovne škole najčešće se javljaju zbog strahova, fobija, poteškoća s učenjem, vršnjačkog nasilja, potreba za prilagodbom školskoga gradiva s obzirom na uočene intelektualne ili druge poteškoće, hiperaktivnosti, depresivnih stanja – koja još nisu jako izražena pa se vrlo često uz pravilnu intervenciju mogu spriječiti. Idući prema adolescenciji, problemi su najčešće ovisnička ponašanja: alkohol, psihoaktivne tvari, pušenje, ovisnost o videoigricama, različita agresivna ponašanja, nekakve psihotične dekompenzacije, samoozljeđivanje, poremećaj prehrane (anoreksija ili bulimija), psihotična stanja popraćena slušnim ili vidnim halucinacijama, ponašajne smetnje – koje su češće posljedica neke loše obiteljske situacije, ali zahtijevaju rad s djetetom i s roditeljem. Tu su još bipolarni poremećaji, manična i depresivna stanja, poremećaji koji su posljedica prekida emocionalne veze, razvoda roditelja, traumatskog iskustva za dijete, narušena dinamika obitelji, problemi u školi – sa školovanjem, u odnosu na druge vršnjake, različita fobična stanja.
KRIVO SMO OSNAŽILI NEKA PRAVA DJECE
Koji su najčešći uzroci tih problema?
Živimo u vrlo kaotičnim vremenima u kojima je dosta toga podređeno ubrzanom stilu života u kojem žive roditelji, ali i djeca. Današnje generacije sve više žive u virtualnom, a ne u realnom svijetu, okupirani sadržajima koje nude društvene mreže: Facebook, Instagram, Twitter i razne druge platforme. Kojekakvi influenceri i youtuberi propagiraju često vrlo nerealna očekivanja i stavove te snažno utječu na to da mlade generacije sve više teže za osjećajem savršene sreće i kao da to žele iskusiti sve do dvadesete godine, što je zapravo nemoguće. Uzrok je i sve veća dostupnost informacija mladima preko tražilica – mladi često ne znaju filtrirati informacije pa uzimaju ono što njima odgovara, a ne ono što im je potrebno.
Uzrok je i loša obiteljska situacija, rizično ponašanje u obitelji, slaba komunikacija među roditeljima, obitelji u kojima je došlo do prekida odnosa između roditelja, obitelji u kojima djeca trpe nekakav oblik nasilja ili zanemarivanja. Jedan od uzroka je otuđenje u društvu, društvo u kojem se agresija tolerira nauštrb ranije učenih dobrih vrednota. Tu su i različiti imperativi na mlade, pogotovo imperativi savršenstva – od fizičkog izgleda do učenja, kao i druge situacije koje stvaraju pritisak na mlade i mladi zatim lako i „puknu“. Pandemija je također učinila svoje – izostanak druženja, spontanosti, pravog oblika školovanja u kojem bi djeca trebala ići u školu i brusiti svoje socijalne vještine sa sebi sličnima, sve je to dosta unazadilo djecu ovih posljednjih godina.
Problem nam je i stalno isticanje permisivnog stila odgoja, kojim smo na krivi način osnažili neka prava djece a nismo istaknuli i obaveze, tako da danas brojna djeca imaju višak slobodnog vremena za koje ne znaju kako ga na dobar način iskoristiti pa često zbog osjećaja praznine i dosade posežu za različitim tvarima da ublaže taj osjećaj dosade. To su često sintetske droge, alkohol, cyber-bullying, cyber-sex, platforme koje promoviraju vrlo rizična ponašanja kao normalna i društveno prihvatljiva.
Koliko se uspješno i koliko dugo liječe Vaši pacijenti?
To ovisi o dobi djeteta, o kliničkoj slici, koliko je rano problem prepoznat, ima li dijete dobru socijalnu mrežu, kao i mrežu podrške obitelji i škole, uz ozbiljnost samog poremećaja. Neki moji pacijenti i godinama dolaze na psihoterapijski suport radi rada na sebi i održavanja urednog mentalnog stanja, ali imam i pacijente koji nakon jednog ili dva tretmana u biti budu sasvim dobro uz preporuku kako mogu dalje. Uglavnom, što se ranije intervenira, smanjuje se i duljina liječenja.
NAJVAŽNIJA JE ULOGA RODITELJA
Kako roditeljski odgoj i škola utječe na dječje probleme?
Danas je teško definirati što je angažman roditelja i angažman škole. Čini mi se da i jedni i drugi dižu ruke od odgojnog pristupa djeci. Roditelji su sluđeni brojnim preporukama kako odgajati dijete – s jedne strane imamo prebrižne roditelje, a s druge roditelje koji uopće ne brinu o svojoj djeci i kontinuirano zanemaruju osnovne potrebe djece, kao što su škola, prehrana, odijevanje, poticaj, emocija i sl. I škola se ograđuje od svoje uloge da bi ona jednim dijelom trebala participirati kao odgojna, a ne samo obrazovna ustanova. Tako se svi vrtimo u začaranom krugu u kojem ne znamo tko odgaja djecu i, nažalost, čini se da vrlo često ovu ulogu preuzima virtualni svijet, društvene mreže itd., koji svojim porukama oblikuju promišljanja i stavove naše djece. Naravno da je najvažnija uloga roditelja i naravno da je ogromna uloga škole zato što djeca veliki dio svoga vremena provode upravo u školama. Međutim, mi smo nekako uspjeli totalno izgubiti ulogu zdravih autoriteta pa smo odgojili i odgajamo djecu koja ne znaju koje su granice i zdrava pravila te kako poštivati zdrave autoritete.
Kako odnos roditelja i djeteta utječe na odnos djeteta s ostalim ljudima?
To je najvažnija spona i to ja najvažniji odnos – odnos roditelja s djetetom i djeteta s roditeljem. Sva bitna i najvažnija iskustva učimo u relacijama s našim roditeljima. Pitanje je jesu li ta iskustva dobra ili pozitivna, ali roditelj je taj koji dijete usmjerava kroz život i daje mu osnovne, prve naputke. Obično se roditeljstvo poistovjećuje i s materijalnim, međutim, nakon više od dvadeset godina otkako radim ovaj posao, čini mi se da vrlo često zaboravljamo utjecaj emotivnog dijela.
Roditelj koji je topao prema svom djetetu, koji prepoznaje emocionalne potrebe svog djeteta, koji se postavi da razumije a ne samo kritizira i osuđuje, koji je prisutan u životu svog djeteta i djetetu daje osjećaj sigurnosti – jest adekvatan roditelj, za razliku od roditelja koji samo kritizira, umanjuje djetetove potrebe ili ih negira, obeshrabuje svoje dijete ili ga ne potiče, ne daje mu potreban osjećaj sigurnosti, ponaša se prema djetetu hladno i kao prema predmetu, a ne kao prema ljudskom biću.
To su sve iskustva koja danas-sutra, u djetetu koje se osjeća nesigurno, često stvaraju osjećaj kao da je svijet nesigurno mjesto, da su svi ljudi loši, te ono vrlo često nije ni samo u stanju stvarati neke dobre, poticajne i kvalitetne odnose – ne samo s vršnjacima, nego kasnije i u odnosu s budućim partnerima, na poslu, u društvenoj ili radnoj okolini. Dakle, najsnažniji, ali vrlo često i najrizičniji odnos, upravo je odnos roditelj-dijete.
DJECI DATI PRAVO DA ZAPRAVO BUDU DJECA
Kakvim smatrate današnji odgoj i današnje školovanje, npr. u usporedbi s Vašim?
Često se svi uspoređujemo – prije i poslije – što je vrlo nezahvalno jer stil života i sve ostalo se mijenja, i ono što je bilo dobro prije sto godina, ne znači da je dobro i sada. Međutim, i ovo što je sada nije dobro jer mi smo totalno izludjeli našu djecu i čini mi se da i dalje radimo na tome, da ćemo sustavno izgubiti nekoliko generacija dok se ne otrijeznimo i konačno shvatimo da jedino u što trebamo ulagati jesu naša djeca. Mi smo se negdje jako počeli miješati u stilove odgoja, dakle miješati se i oduzimati roditeljima pravo da odgajaju svoju djecu, da usmjeravaju svoju djecu.
Stalno ističemo dječja prava, ali pri tome ne ukazujemo što znači pravo. Nije pravo ne ići u školu, nije pravo terorizirati roditelje, nije pravo odlaziti van do tri ili četiri ujutro i da onda odgovornost za tebe preuzima tvoj roditelj, nije pravo krasti roditeljski novac, nije pravo biti vani kad ti roditelj kaže da ne možeš biti. Prava djece su siguran dom, dobri roditelji koji će osigurati dobro i neometano djetinjstvo, roditelji koji će iskazivati osjećaje, kvalitetne škole u kojima može učiti i imati dostupne dobre i kvalitetne stvari koje imaju i druga djeca izvan Hrvatske, dobra i kvalitetna zdravstvena zaštita, sigurno okruženje u kojem neće biti izložen vršnjačkom nasilju, porugama druge djece.
No mi smo toliko sludili djecu, i roditelje, u konačnici i učitelje, da smo se totalno pogubili na tom putu i, iskreno govoreći, nisam sigurna koliko ćemo se uspjeti vratiti.
Škola je djeci veliko opterećenje…
Tendenciozno se prikazuje imperativ savršenstva i hiperprodukcija odličnih ocjena, iza kojih često ne stoji adekvatno znanje, ali radi užasan pritisak na djecu. Školovanje nije sprint, školovanje je maraton – uči se kroz cijeli život. Ako ih naučimo da je to sprint, neki kolabiraju prije završetka puta, odnosno „popucaju“. To je užasan pritisak i na dijete i na roditelja jer vi na taj način direktno i indirektno utječete na nečiju budućnost. Vratila bih učiteljima i profesorima veću mogućnost da s djecom rade i razgovaraju; mislim da su veliki promašaj e-dnevnici u kojima se samo pišu zabilješke. Bilo bi puno pametnije baviti se djecom. Pogotovo je važna uloga stručnih službi, koje bi svaka škola trebala imati kompletirane, koje bi bile podrška djeci. Pedagog i psiholog su osobe koje mogu u određenim trenucima, u kriznim situacijama pomoći djetetu jer nekada je lakše da je to druga osoba, a ne roditelj. Isto tako, djeca su previše opterećena masom nepotrebnog gradiva i masom nepotrebnih projekata, silnih stvari koje ničemu ne služe.
Bilo bi puno bolje da ih se više uči socijalizaciji, ponašanju, ophođenju jednih prema drugima, igri (čini mi se da se nitko više ne zna igrati, da se više posvećuje njihovoj fizičkoj aktivnosti), a manje da bulje u društvene mreže i u online-platforme. Trebamo djeci dati pravo da zapravo budu djeca, a ne da budu mali roboti koji još u vrtićkoj dobi moraju biti naučeni čitati i pisati, znati sve gradivo, ne bi li bili prepoznati u prvom razredu. To nije smisao školovanja. Treba vratiti ono da je, od kolijevke pa do groba, školovanje najljepše doba.
DRUŽENJE S VRŠNJACIMA NAJLJEPŠI JE DIO ODRASTANJA
Kako roditelji prihvaćaju školu i kako to utječe na dijete?
Neki vrlo odgovorno shvaćaju svoju ulogu, ali tu su i oni roditelji koji to previše ozbiljno shvaćaju pa već od malih dana, iz straha da dijete ne upiše određenu željenu školu, vrše jako velik pritisak na dijete. Opterete ga brojnim aktivnostima, slobodnim aktivnostima, brojnim nastavnim jedinicama, stalno inzistiraju na 5.0 prosjeku, vrlo teško podnose kad dijete dobije manju ocjenu od 5 (a i dijete se teško nosi sa svime onime što nije 5.0). S druge strane, ima roditelja koji se uopće ne bave svojom djecom, koji očekuju da škola riješi sve te probleme, roditelja koji nama znaju doći i reći: „Evo vam ga, vi ga popravite ili ga riješite, ja više s njim ne mogu.“ To je nedopustivo! Jer roditelj ste cijeli život i ne možete dići ruke od svog djeteta. Čini mi se da ima najmanje onih roditelja koji školovanje shvaćaju zdravo. Nisu krivi roditelji, nego je kriv, općenito, postavljeni sustav, gdje se jedino priznaje 5.0, a sve je ostalo manje vrijedno. To stvara pritisak i na djecu i na roditelje.
Kako odnosi s drugim učenicima utječu na dijete?
U godinama kada se ide u školu najvažniji je odnos sa sebi sličnima, odnosno sa svojim vršnjacima. Dijete – da bi brusilo svoje vještine, da bi naučilo o nekakvim odnosima – prije svega se treba družiti sa svojim vršnjacima. Međutim, taj odnos je često i rizičan za nekakvu psihopatologiju, upravo zato što brojna djeca često budu izložena neprimjerenom ponašanju druge djece. To je kategorija bullyinga ili vršnjačkoga nasilja, gdje vrlo često zbog bilo čega budu meta nečijeg neprimjerenog ponašanja. Tu škola itekako snažno treba reagirati – pomoći žrtvi, ali pomoći i zlostavljaču, jer oba djeteta su na neki način žrtve. Druženje s vršnjacima je nešto što čini najljepši dio odrastanja i, ako su ti odnosi kvalitetni, ako su poticajni, ako su na zdravoj osnovi, mogu biti jako dobri za mentalno zdravlje djeteta. Isto tako, ako je dijete u razredu u kojem se ne osjeća ugodno, ako je stalno izolirano, ako ga druga djeca zadirkuju, govore ružne stvari, izoliraju ga na ekskurzijama, pljuju po njemu, udaraju ga i sl., itekako se može negativno odraziti, ne samo na mentalno zdravlje djeteta, nego i na njegov školski uspjeh, pa dovesti do toga da dijete odbija uopće ići više u školu.
PRIJATELJI ČESTO IMAJU VEĆI UTJECAJ NEGO RODITELJI
Česta su grupiranje učenika u razredu i izoliranje pojedinaca. Što učiniti?
Tu je dosta velika uloga razrednika, koji bi trebao prepoznati ili detektirati te situacije ili na neki način raditi na tome da djecu poveže s nečim. Zajednički projekti, satovi razrednika – da se razbiju te grupice i da se vidi zašto se djeca grupiraju, koji su nam zajednički interesi kao grupica i koji je zajednički interes razreda. Razred je jedna velika grupa i tu razrednik može odraditi posao. Jer, ako postoje grupe, svaka grupa bježi od druge grupe.
Kako da dijete samo shvati s kime bi trebalo provoditi vrijeme, a s kime ne?
Dijete često nije dovoljno ni emocionalno, ni kognitivno, ni psihički zrelo da može procijeniti da je druženje s nekom osobom za nju najpovoljnije. Svako dijete u odnosima s drugim ljudima nastoji da mu bude ugodno i da ima nekakvu korist od tog druženja – zajednička igra, zajedničko vrijeme, učenje i sl. – i uvijek je to neka obostrana korist. Međutim, u situacijama kada dijete bude odbačeno od druge djece, onda postoji vjerojatnost da će otići onima koji ga prihvate. A oni koji ga prihvate vrlo često su kategorija lošeg društva ili djeca koja rade nekakve gluposti, nekakva rizična ponašanja. Ali dijete iz potrebe da negdje bude uklopljeno, bira i takva društva. A na nama odraslima je da svojim odgojnim stavovima, razgovorom s djetetom, svojim primjerima, ukazujemo djetetu što je za njega dobro, a što nije. Naravno da će se u adolescenciji svako dijete probati opirati tim stavovima pa će vrlo često koketirati s društvom koje ili puši, ili radi nešto drugo loše, ali na roditelju je da prepozna osjeća li se njegovo dijete dobro ili loše nakon druženja s određenom djecom. Ako vidite da je dijete nakon tog druženja potišteno, da se osjeća manje vrijedno, da pada njegov uspjeh u školi, da dijete sebe negira, da je agresivno, onda je vrijeme da intervenirate i da bolje obratite pozornost na to što radi i na koji način provodi slobodno vrijeme vaše dijete.
Brojni roditelji ne znaju tko su prijatelji njihove djece, a prijatelji vrlo često imaju veći utjecaj na dijete nego roditelj – što roditelji često ne razumiju – jer je vrlo važno biti prihvaćen od prijatelja, od vršnjaka. Roditelji moraju usmjeravati dijete da dijete prepozna što je dobro, a što nije dobro za njega, jer vrlo često dijete uđe u odnos u kojemu mu nije dobro, u kojemu bude iskorištavan, ali dijete iz straha da ne izgubi taj jedan jedini odnos ne izlazi iz odnosa u kojemu mu nije dobro.
DIJETE SE ODGAJA OD ROĐENJA
Kako da roditelji uspješno pomognu djetetu?
Prejaka je riječ „uspješno“, ali je važno pomagati mu. Ako roditelj s djetetom stalno razgovara, ako je prisutan u njegovom životu – nešto će i ostati u toj glavi, dijete će nešto i zapamtiti. U tom odnosu važno je imati razumijevanja za dijete. Najgore je osuđivati i kritizirati dijete; da bi mu roditelj pomogao, potrebno je djetetu objasniti neke stvari, a ne samo reći da ne žele da se dijete druži s tom osobom, treba objasniti zašto. Bitno je razgovarati, biti prisutan u djetetovu životu. Dijete se ne odgaja od petnaeste, odgaja se od rođenja. Pravila je potrebno postaviti vrlo rano i usmjeravati dijete tamo gdje mislite da mu je najbolje. To ne znači da ćete uvijek bit uspješni, ali roditeljstvo je cjeloživotni trud – nije lagano, nije ni ugodno, nije ni savršeno i nije nešto najdivnije na svijetu. Koliko god mi govorimo da nam je to najljepše, to je još više vrlo teško! Zahtjevno je, i sto puta smo ljuti, i dođe nam da dignemo ruke od svega, ali ne možemo dići ruke od svoje djece.
Spomenuli ste da na Zavodu primate i vrlo malu djecu?
Primamo i obrađujemo djecu od dvije godine do osamnaest godina starosti. Kada govorimo o najmanjima, to je najčešće sumnja na spektar pervazivnih razvojnih poremećaja, od kojih najčešće spominjemo autizam. Vrlo često djeca imaju određene govorne ili motoričke smetnje pa je vrlo važno razlučiti diferencijalno dijagnostički o čemu se radi. U okviru različitih oblika zanemarivanja ili zlostavljanja od strane roditelja, tu su djeca koja trpe nekakve strahove, imaju poremećaj s mokrenjem ili, recimo, stolicom. Dolaze i djeca iz rizičnih obiteljskih situacija, kao što su visokokonfliktni brakorazvodi, zapuštanja i zanemarivanja od strane roditelja ili skrbnika. To su nekakve nježnije dijagnoze u odnosu na dijagnoze koje se pojave kasnije, polaskom u školu i daljnjim odrastanjem. Ulaskom u adolescenciju iskazuju se poteškoće koje su dijelom potaknute i samom razvojnom fazom, a to je naravno pubertet i njegov utjecaj. To je zapravo period koji je najrizičniji kod svake mlade osobe.
Razgovarala: Miriam Afua Nyarko, 8. b
Fotografije: privatna arhiva K. Dodig-Ćurković
