Objavljeno: 13. siječnja 2024.
Ono što je vjerojatno najvažnije kod ovog našeg (navodnog) problema imigracije jest: otpisujemo sve dobro što nam donosi i uporno se vraćamo – strahu i mržnji razlika. Pritom mnogi svoj rasizam skrivaju u obliku „osviještenosti“ problemom imigracije, a jedni od mnogih koji ispaštaju – iako nikako nismo povezani s problemom – jesmo mi, domorodni „prljavi Europljani“.
Kao ljudi, građeni smo od iskustva. Ona su usko povezana s drugim aspektima života – našim razmišljanjima, osjećajima, željama, idejama te, naposljetku, i uspomenama. Iako pratimo uobičajene korake i u prosječnom, prirodnom životu ne ističemo se niti iskačemo iz granica normale – te bih nas zato nazvala nevjerojatno sličnima, naguranim na malom prostoru – zbog načina na koji brusimo jedni druge, ipak drukčije razmišljamo. Je li to zato što smo si preblizu ili, baš suprotno, previše smo udaljeni?
Zbog načina kako su se kockice okrenule, ili položaja zvijezda u trenutku kada sam po prvi put osjetila zrak, ili pak nečeg sasvim drugog, moje biće dopustilo mi je drukčije brušenje. I tim iskustvima ja sam sposobna vidjeti i neke druge boje koje se u ovoj normali stapaju s drugima. Konkretnije rečeno, meni je lako uvidjeti razliku između aktualnog kritiziranja problema imigracije i prikrivanja rasizma kritiziranjem problema imigracije.
DVOSTRUKI STANDARDI
Koliko god je i meni to teško reći – imigranti katkad stvaraju probleme, npr. stvarnim neprikladnim ponašanjima. Ona se zaista moraju ozbiljno shvaćati i rješavati. Imigracija je katkad definitivno loše utjecala na europske države, npr. povećanjem kriminala, i ne mogu reći da ne bi trebalo donijeti određene zakone i provoditi postupke da ne bi došlo do stradavanja ljudi radi razlika – bilo to domaće stanovništvo ili ono pristiglo.
Međutim, navodna nelagoda koju u domaćem stanovništvu u njihovoj blizini stvaraju imigranti koji hodaju u grupama samom svojom pojavom, za koju sam čula npr. i u izlaganju prijatelja iz razreda – to su puke predrasude. Imigranti su, općenito, doseljenici iz druge države, iz drugog kraja. Mogu biti iz SAD-a, mogu biti iz Norveške, a mogu biti i iz Nepala. Koliko znam, spomenuti se osjećaj neugode ne stvara ako je grupa sastavljena od stereotipnih Norvežana – jer se oni ne doživljavaju nasilnima. A zašto se onda Nepalci doživljavaju nasilnima?
Evo u čemu vidim problem: ljudi ne razaznaju problem imigracije od subjektivnog problema s određenim rasama. Primjer je, recimo, Irska, u kojoj je nedavno doseljenik izbo nekoliko osoba, zbog čega su uslijedili protuimigracijski prosvjedi. Ono o čemu se ne govori jest da je prva osoba koja ga je zaustavila isto – doseljenik.
„PRLJANJE“ EUROPE
Ja sam drugi primjer. Kada ljudi govore o imigrantima, govore isključivo o – ne-bijelcima. A u „one koji bi se trebali vratiti odakle su došli“ svrstavaju i mene, premda je jedino mjesto koje sam posjetila prije Osijeka bila – osječka bolnica! Nemam dovoljno prstiju za nabrojiti koliko su mi puta ljudi rekli da se vratim u „svoju državu“, kao da se ovdje nisam rodila. No oni vide ne-bijelo i zaključuju: ne-odavde. Ne-bijelo-ne-odavde razmišljanje dovoljan je dokaz da imigrante ne shvaćaju kao svoje sugrađane, sudržavljane, već kao nebitna bića. Pritom se to odnosi samo na imigrante koji se ne doimaju „europski“ – kao da ja nisam Europljanka!
Moj otac je imigrant, došao je iz Gane prije početka stoljeća. Isto tako, moji prabaka i pradjed s majčine strane imigranti su, došli ovdje iz Slovačke prije Drugog svjetskog rata. Ipak, čak i u mašti – a stvarnost je vrlo teška kakva jest: promjena kulture i običaja, svakodnevne hrane, klime, jezika, okruženja – stvara se ta razlika. Razlika zbog koje će nekog hrvatskoga građanina, jer im se ne čini takvim, pojedinci vječno vrijeđati, a nekog stranca koji ne mora poštovati niti razumijevati način života ali se čini kao da je domaći – neće.
Zatim će se za suvremene nehumane agresije kriviti pridošlice iz siromašnijih krajeva, kao da u takva zbivanja nisu upleteni i problematični tradicionalni stanovnici ovih krajeva. A loši ljudi su loši ljudi, neovisno odakle dolaze, i za svoja djela trebaju odgovarati. Nitko ne bi smio proći nekažnjeno za namjerno ozljeđivanje druge osobe.
PREDRASUDE POSTAJU PROBLEMI
Suprotstavljanje doseljavanju ljudi drugih rasa i vjera usko je povezano s razmišljanjem „uprljana Europa“, a kad kažem usko mislim na činjenicu da se često lako izgovaraju u istoj rečenici bez negiranja jednoga ili drugoga. Očigledno je zašto je nazivanje useljavanja Afrikanaca, Azijata i diskriminiranih autohtonih naroda bilo kojeg kontinenta „prljanjem Europe“ nevjerojatno rasistički, ali ako nije (što je izrazito zabrinjavajuće), pojasnit ću.
Afričko, azijsko i druga naseljavanja europskih teritorija zvati „prljavim“ podrazumijeva da su oni prije bila „čisti“ – u ovom slučaju „bijeli“. Misliti „bijelo“ je čisto, „ne-bijelo“ je prljavo znači misliti – budući da je čisto uvijek bolje – prljavo je gore, nevrijedno. I sada, kad imamo x i y – u vrlo stereotipnim, tipičnim za ovo razmišljanje uvjetima – što dobijemo? Europljani su bolji, a ostali su ispod njih.
Ostao je još jedan, gotovo nevidljivi detalj: grubo zvučanje riječi „imigrant“. Jer zvuči pogrdno, sramotno, zvuči oštro – kao riječ kojom nitko ne želi biti nazvan. Zašto, ako je to samo riječ? Zašto, ako ona samo opisuje nečije doseljavanje u drugu zemlju? Zbog stereotipa. Zato što su stereotipni imigranti „ne-bijelci“.
Ja sam dijete imigranta, kao i moj djed. Ali samo jedno od nas proživljava neprimjerene dnevne uzvike stranaca njegovih godina – ja. Kako je to moguće? Zato što je riječ imigrant povezana s neobičnim, a ne sa svojim pravim značenjem. Moje su mi kockice definitivno donijele dovoljno vrijeđanja, ali su mi zato dale i mogućnost razlikovanja predrasuda, diskriminacije i antagonizma od jednostavnog kritiziranja modernih rješenja koja prerastaju u probleme.
MORAMO BITI RAZUMNIJI
Ono što je vjerojatno najvažnije kod ovog našeg (navodnog) problema imigracije jest: otpisujemo sve dobro što nam donosi i uporno se vraćamo – strahu i mržnji razlika. Pritom mnogi svoj rasizam skrivaju u obliku „osviještenosti“ problemom imigracije, a jedni od mnogih koji ispaštaju – iako nikako nismo povezani s problemom – jesmo mi, domorodni „prljavi Europljani“.
Skačemo i osuđujemo prije nego što naučimo: Zašto su oni zapravo došli ovdje? Koliko samo njima mora biti teško, napustiti obitelj i uobičajeni život kako bi nešto više zaradili? Ne vidimo tuđe probleme i ne trudimo se naučiti od drugih. „Izgubit ćemo našu kulturu!“ Hoćemo li ju izgubiti, ili ćemo ju uskladiti s drugom? „Jezik će nam se promijeniti!“ Mijenja se svaki dan; prije ćemo ga izgubiti zbog engleskog. „Oduzimaju nam novac!“ Naporno rade za novac za koji mi i nismo željeli raditi.
Kao ne-bijelac, ja ne razumijem ni pola onoga kroz što prolazi „obojeni“ dio imigranata – ostali još i manje. Ali ono što razumijem jest da – i u agresijama koje obje strane osjete, i u neprilikama i novim načinima ponašanja – svi moramo biti razumniji.
Napisala: Miriam Afua Nyarko, 8.b
