Objavljeno: 3. listopada 2023.

Prekasno sam shvatila da to nije bila kratka šetnja već pošteno planinarenje, te da nisam trebala obuti crne tenisice za hodanje po prašnjavom tlu. I na ¾ puta shvatila sam da ja, zadužena za nošenje vode, nisam ponijela vodu.

Kanarski otoci, iliti Kanari, španjolsko su otočje na sjeverozapadu Afrike. Sastoje se od sedam otoka, a najbliži kopnu udaljen je 108 km od obale Maroka. Dobili su takvo ime jer su se Europljani, kad su se iskrcali na obalu Gran Canarije – otoku na kojemu sam provela tjedan dana – susreli s velikim psima. Ili tuljanima. Naime, Insularia Canaria u prijevodu s latinskog znači „Otok pasa“.

Gran Canaria, otok o kojem ću više pisati, treći je po veličini. Površina otoka je 1560 km², a na njemu – po popisu iz 2019. – živi nešto više od 829.500 ljudi.

Zbog nevremena, let s Tenerifa do Gran Canarije pomaknut je nekoliko puta. Sletjeli smo tek nakon ponoći, s paketićima orašastih plodova i bombonima koje smo dobili na trideseto-minutnom letu. Okolina noćne autoceste bila je nejasna – uz ulična svjetla i rijetka svjetla bližih kućanstava jedva su bili vidljivi oblici kuća i vjetroelektrana. U hotelu nas je dočekalo gostoljubivo i šaljivo osoblje. Dobili smo narukvice tirkizne boje koje su mogle biti skinute samo preko dlana.

TROME I NEZINTERESIRANE DEVE

Hotel se sastojao od mnoštva kućica s četiri apartmana i nekoliko bazena. Naš apartman bio je u prizemlju kućice ni dvadeset metara udaljene od bazena.

Prvi dan proveli smo na bazenu i u kafiću, katkad odlazeći do apartmana po stvari. Gledali smo letke i tražili zanimljive aktivnosti. Drugog dana san mi je bio uskraćen radi vožnje do obližnje pustinje, tik do grada, gdje smo jahali deve u grupama. Stignuvši na lokaciju, kada sam ugledala koliko su si deve, privezane užem jedna za drugu, bliske, izjavila sam kako ne bih sjedila na prvoj. No, točno na njoj uskoro sam sjedila! Deva je bila troma i nezainteresirana dok ju je čovjek vukao, ubrzavajući samo kada bi dobila hranu ili vidjela kako voditeljeva ruka zalazi u njegov džep (po hranu).

 Iz pustinje i njenih niskih dina bili su vidljivi hoteli i središte grada. Neravno žuto, čisto plavo i zgrade. I malo zelenog, od golf terena koji se nalazio tamo. U pustinji.

Većinu ostalih dana provela sam u apartmanu, skrivena od visokih temperatura u hladu klime koju smo otkrili nakon duže patnje. Roditelji su to vrijeme proveli na konferenciji u obližnjem hotelu visokog stropa i antičkog izgleda. Njegovi vrtovi prostirali su se do obale, gdje su ponuđene različite aktivnosti. Za vrijeme ručka išla bih onamo k roditeljima pa bismo zajedno jeli u hotelskom restoranu s ulaznicama koje su dobili zbog sudjelovanja na konferenciji.

NEZADOVOLJNE STARICE I IZGUBLJENI DUPINI

Večerali bismo ili tatinu improviziranu večeru kupljenu u trgovinici u sklopu hotela koja bi se sastojala od tune iz konzerve, maslina, rajčica i kruha, ili u restoranima uz obalu, šećući se i istražujući mjesta koja bismo mogli posjetiti. Tako smo jedne večeri naišli na predstavnicu manje lokalne turističke agencije. Žena nam je, sporazumijevajući se na engleskom, predložila traženje dupina. Išli bismo brodom, uz osiguran ručak. Kad je svoj broj dala mome tati kako bismo ju mogli kontaktirati, ispostavilo se da je iz Banje Luke. Tad nam je predložila još neka mjesta koja bismo mogli posjetiti.

Busom koji nas je pokupio u hotelu odvezli smo se do obližnjeg mjesta s lukom, odakle smo trebali krenuti na traženje dupina. Bili smo među posljednjima koji su se ukrcali – moji roditelji, njihova kolegica i njezina kćer te ja. Cijeli stražnji dio malog broda zauzela je veća obitelj. Samo jedna prostirka za sjedenje bila je slobodna, i to baš na tom stražnjem dijelu. Uz nelagodu, nas pet se nekako zguralo ondje, s jedva mjesta za ostaviti stvari, kada su se četiri starice (iz spomenute obitelji) počele raspravljati s vozačem na španjolskom. Koliko je kolegičina kći shvatila, bili smo im zauzeli mjesto (iako je bilo u potpunosti prazno kad smo došli, a starice su sjedile na udobnijim stolcima) te da su zapravo one sjedile tamo (nije bilo njihovih stvari na ili oko te nesretne prostirke).

Naposljetku su nam ponudili da idemo drugim brodom. Bio je manji, ali je barem cijeli bio u hladu. I uopće nismo tražili dupine.

BORBA S VODOM I SA SOBOM

Čim smo napustili luku i zaputili se u nemir oceana (valovi su bili toliko niski da bi se moglo reći da ih i nije bilo), pozlilo mi je. Ostatak vožnje provela sam na suncu – jer su samo ondje mjesta na sredini broda bila slobodna – boreći se sa zatvarajućim očima i za svijest koja mi je prebrzo otjecala, trudeći se zadržati doručak u sebi, s čašom hladne vode koja se zagrijavala. Kada smo stigli u uvalu, gdje smo trebali ostati većinu vremena, svi su se uputili u ocean. Tih sat vremena pokušavala sam što bolje povratiti svu svoju energiju jer se napokon nismo ljuljali. I uspjela bih da baš tada nisu posluživali ručak – piletinu i neke dodatke čiji nas miris nije napustio dok nismo sišli s broda, i koja me vratila u stanje gotovo nesvijesti. I onda me ljuljajući i klaustrofobični toalet nokautirao u san.

Kopno se nikada nije činilo toliko lijepim.

Ostatak dana, što god da sam pojela, svoje prisustvo to bi u mome tijelu dokazalo mučninom. To je bilo najgore od svega, jer smo baš tog dana išli u preporučeni lokalni restoran.

U sjećanju mi je ostao i stakleni hotel čiju su ogradu činila visoka debla. Hodnike su činili drveni puteljci na stupovima, ispod kojih se nalazila voda. Prostor je bio ogroman, a zidove su činili slapovi. Slijeva se nalazio prolaz obavijen granjem i lišćem, gotovo u luku, te vrata kroz koja, kad smo izašli, odvela su nas na mostić ispod kojeg je modrina vode mirno stajala i kafić. Nastavivši dalje, pronašli smo se pored povišenog bazena, a ljudi koji su se šetali rijetkim suhim puteljcima ispod nas činili su se kao točkice. Večera, koja je ondje bila organizirana u sklopu konferencije, nalazila se na najvišem katu s kojeg se s jedne strane vidio grad, a s druge obližnji hotel i njegovi zidovi osvijetljeni mijenjajućim bojama. Ipak, hrana mi se nije toliko svidjela, a sudeći po njenoj količini, vjerojatno mi se stupanj gladi ne bi promijenio. U toaletu su bile besplatne maramice, sapuni, četkice za zube, pa čak i češljevi.

VRIJEDILO JE POGLEDA

Za predzadnji smo dan ostavili razgledavanje. Iznajmljenim automobilom zaputili smo se izvan grada, u raznolike dijelove otoka. Tek sam tada, gledajući kroz prozor zgurana u malom autu, primijetila kako je jedna strana grada žuta i monotona, ispunjena isušenim biljem, a druga je mirno zelenilo stereotipna tropska izgleda.

Provela sam cijelu vožnju slušajući glazbu, upijajući detalje stjenovitih planina i zelene listove čiji su se tonovi žutjeli pod suncem. Trebali smo posjetiti hotel koji se nalazi na vrhu s očaravajućim pogledom, no cesta je bila zatvorena, tako da smo zastali u kafić/restoran koji gotovo da se nalazio na toj visini. Iznutra uređen drvom; njegova smeđa boja činila je zeleni pogled padajućeg obzora izraženijim. Osjećajući se avanturistički, naručila sam sok od papaje poslužen s ledom širine te uske čaše u kojoj je bio poslužen, tako da uglavnom led s okusom traumatičnog lijeka iz djetinjstva. S tatom sam se zamijenila za Colu jednako brzo koliko sam i rekla da ću uzeti taj sok, pomalo posramljena što sam tražila sok od naranče koji, zabrinjavajuće, nisu posluživali.

Zatim smo se uputili na još više nadmorske visine, vozeći se do velikog kamena kod kojeg bi pogled trebao biti još ljepši. Bilo mi je sumnjivo kada smo trebali ostaviti auto na parkingu i koračati do tog kamena, još sumnjivije kada sam ugledala zadihanu grupu ljudi kako se vraća. Prekasno sam shvatila da to nije bila kratka šetnja već pošteno planinarenje, te da nisam trebala obuti crne tenisice za hodanje po prašnjavom tlu. I na ¾ puta shvatila sam da ja, zadužena za nošenje vode, nisam ponijela vodu. Zapravo, to su shvatili moji roditelji. Ja sam pak bila mislila da je to trebala biti petominutna šetnja i desetominutno divljenje kamenu.

Trajalo je više od sat vremena.

Vrijedilo je pogleda: oblaci iznad kotrljajućeg oceana, ipak ispod nas; zrakoplov koji se žurio; brzajući automobili u zelenom; raštrkane kućice.

U ŠPILJAMA LJUDI – ŽIVE

Planinarenje smo završili sa sokom od naranče te odlučili da nećemo posjećivati preporučene šume. Vožnju smo nastavili s vrućom vodom, vozeći se do Terora, gradića u planinama. Ondje smo ručali u restoranu koji je gledao na crkvu, ispred koje su se pripremali za proslavu dana grada.

Naposljetku smo stali u kafić udubljen i povučen u planinu. Odmah do njega bio je puteljak koji se dva metra uspinjao uz planinu, okružen visokim kaktusima koji su izgledali spremno za pad. Ondje gdje se puteljak više nije uzdizao, već je nastavljao ravno, osvrnuli smo se i ugledali vrata. Na planini. I robu koja se sušila, i biljke u teglama. Tada smo shvatili da fenomen boravljenja u špilji nije samo turista radi, već da ljudi žive u njima. Jedu, spavaju, rade. Imali su i prozore.

Idućeg dana, zadnje sate proveli smo u hotelskom kafiću koji je gledao na bazen. Taksijem smo otišli do aerodroma; dok smo čekali da tata plati taksistu, vjetar je ispuhao zadnje dobre kovrče u mojoj kosi.

Zaspala sam tek u 5:00 idućeg jutra, napokon u svom krevetu u Osijeku, pod suncem koje je već budilo grad.

Napisala: Miriam Afua Nyarko, 8. b

Fotografije: obitelj Nyarko

• Share: