Objavljeno: 16. 12. 2016.
Kada sam bila mlađa, često sam htjela ostati spavati kod bake, a mama bi mi rekla „Kod kuće je najljepše!“ Nikad mi nije bilo jasno kako kod kuće može biti najljepše, ali taj dan sam shvatila.
Kada mi se ne da učiti, prisjetim se kako mi je bilo dok nisam išla u školu i sve mi je lakše učiniti.
Ovih dana stojim u učionici sa strane i slušam kako se moji prijatelji žale na… sitnice. Nadam se da će iz moje priče shvatiti da su ono na što se žale zapravo nevažne sitnice i da je najvažnije imati zdravlje.
Za usporedbu, zamislite kako je provesti dva mjeseca u bolnici, bez druženja s prijateljima, razmišljajući kada će sve to završiti i kada ćete ponovno biti zdravi. Sve sam to proživjela u drugoj polovici 2016. godine.
UMJESTO NA PLAŽU, U BOLNICU
Moja obitelj i ja krenuli smo krajem srpnja na more gdje smo trebali provesti skoro mjesec dana, ali onda se sve to pretvorilo u noćnu moru. Nekoliko dana prije polaska na more po nogama su mi se pojavile sitne točkice. Ništa nije upućivalo da imam bilo kakvu bolest.Sve je bilo predivno isplanirano.
Idući dan, na plaži, uočila sam da mi noga otiče. Mama i tata su se počeli zabrinjavati i istu večer završila sam u Hitnoj na otoku Pagu. Nakon tri sata čekanja liječnica mi je rekla da je to ugriz nekog kukca i da ce do jutra splasnuti. Kući smo se vratili u 3 sata ujutro i nakon samo nekoliko sati sna probudila sam se, a noga je bila još više otečena.
Kada su mi roditelji rekli da moram na pregled u zadarsku bolnicu, bila sam zabrinuta. Putem do Zadra po glavi su mi se motale ružne misli. Mislila sam na sve najgore što mi se može dogoditi. Stigli smo u bolnicu na pedijatriju. Liječnica je odmah vidjela što mi je i poslala me na ostale pretrage.
PILA SAM SAMO VODU
Prije sam se jakooo bojala vađenja krvi, ali s vremenom mi je sve to postalo normalno. Stigli su nalazi – morala sam ostati u bolnici. U tom trenu nisam razumjela zašto moram ostati, ali kada su mi objasnili sve mi je bilo jasnije. Jako sam plakala – bila sam u nepoznatom gradu,većinu sestara i liječnika nisam ni razumjela. Velika potpora bili su mi moji roditelji koji su cijelo vrijeme bili uz mene. Preko noći mama je ostajala uz mene kako ne bih bila sama. Bila sam u jako lošem stanju. Svaki put kad bih pogledala ili osjetila hranu počela bih povraćati.Po cijele dane bila sam priključena na lijekove i infuziju kroz vene.
Nakon pet dana preselila sam se u osječku bolnicu te sam tamo provela idućih mjesec dana. Ležala bih i gledala kroz prozor kako je vani toplo i sunčano, razmišljala bih zašto su moji prijatelji vani i druže se, a ja moram provoditi dane ležeći u bolnici i dosađivati se. Ali shvatila sam da je Bog tako odlučio i da sigurno ima razlog. U to vrijeme na mom odjelu baš nije bilo djece s kojom bih se mogla družiti. Ali, kao što sam već spomenula, moja obitelj i prijatelji bili su uz mene. Uveseljavali su me, te sam razgovarajući s njima i zaboravila na bolest.
Bilo je trenutaka kada bi došli loši nalazi ili kada bih se sjetila svega lošega. Onda bih se jako rastužila i počela plakati. Često bih vidjela djecu da piju sokove, jedu slatkiše i uživaju u ukusnim jelima, a zatim bih pogledala u svoj tanjur i vidjela kuhani krumpir i ispasiranu mrkvu. Više od mjesec dana nisam smjela jesti ni voće, mnogo vrsta povrća, meso, ništa od grickalica… I pila sam samo vodu.
JOŠ JEDAN ŠOK
Bližio se dan mom odlasku iz bolnice, ali mi je jednu večer jako pozlilo i iduće jutro završila sam na intenzivnoj njezi. Imala sam osjećaj da taj dan traje predugo. Nitko me nije smio posjećivati; glavna mi je zanimacija bila gledanje u sat razmišljajući koliko ću još tu morati provesti vremena. Nisam smjela imati ni mobitel i, kao što bi većini djece bilo teško bez njega, i meni je bilo.
Prošao je i taj šok; sljedeće jutro vratila sam se na odjel. Prošlo je četrnaest dana do mog odlaska kući. Kad sam stigla, moja sreća ponovno vidjeti svoju kuću i sobu bila je neopisiva. Kada sam bila mlađa, često sam htjela ostati spavati kod bake, a mama bi mi rekla „Kod kuće je najljepše!“ Nikad mi nije bilo jasno kako kod kuće može biti najljepše, ali taj dan sam shvatila.
Tjedan dana nakon mog odlaska kući bila sam naručena na kontrolu. Nalazi su pokazali da se stanje pogoršalo. Liječnica je rekla da bih trebala otići u Zagreb na daljnje liječenje. Bio je to još jedan šok za mene. Sutradan sam se spremila i idući dan krenula.
ZAGREBAČKI DANI
Stigli smo u Zagreb gdje me moj liječnik pregledao te su mi sestre pokazale moju sobu. Vrijeme u Zagrebu brzo je prolazilo, zahvaljujući medicinskom osoblju koje je uvijek bilo nasmijano i raspoloženo, mojim prijateljima i, opet , mojoj mami. U zagrebačkoj bolnici upoznala sam mnogo prijatelja s kojima sam i sada u kontaktu. Nažalost, i rođendan sam proslavila u bolnici, ali imala sam dobre prijatelje s kojima nije bilo dosadno. Inače, na našem odjelu (reumatologija) na kojem su bile skoro samo djevojčice; kada bi došao neki dječak, svima bi bilo jako čudno.
U krugu bolnice nalazi se kafić, restoran, tisak, prodavaonica, kapelica, kamo bolesnici smiju ići s pranjom. Ali vjerojatno niste znali da je u zagrebačkim bolnicama obavezno pohađanje nastava. Prvih nekoliko dana izvukla sam se iz bolničke škole zato što sam bila sigurna da ću biti najviše pet dana, ali se tih pet pretvorilo u dvadeset i pet. Škola u bolnici bila je zanimljiva zbog djece s ostalih odjela koju sam upoznala, ali i dosadna zbog nastave koja je trajala od 14 do 17 sati.
VIŠE SI NE TRAŽIM NEDOSTATKE
Desetak dana prije odlaska kući vratili su me na tablete koje sam pila i prije dolaska u Zagreb. Te tablete ne želim nikom kao ni ovu bolest – koliko pomognu, toliko imaju i neugodnih nuspojava, kao što su otečenost lica, prištići, povećanje apetita, crvenilo po licu… Meni su te nuspojave na početku prilično smetale, ali kasnije na njih nisam obraćala pozornost.
Iako sam prolazila vrlo bolne pretrage i ispraćala kući brojne prijatelja, kada je došao dan mog odlaska kući bilo mi je teško napusiti medicinsko osoblje, prijatelje… Ma sve! A nakon ove bolesti shvatila sam da bih voljela postati reumaolog.
Kada sam se vratila kući, dočekalo me iznenađenje – proslavili smo ujedno moj rođendan i dolazak kući. Nakon mjesec dana krenula sam opet u školu. Jako sam se zaželjela svojih prijatelja i učitelja. Kada mi se ne da učiti, prisjetim se kako mi je bilo dok nisam išla u školu i sve mi je lakše učiniti. Drago mi je što je sve prošlo i što sam bolje. Sretna sam što sam živa i zdrava, zadovoljni sobom. Više si ne tražim mane, nego vrline.
Napisala: Dora Vuković, 7.b
