Objavljeno: 15. 12.2016.
Trenirajući 7 godina prošle su kroz mnoga iskustva – dobra i loša, no kažu da je sve to dio života i svakodnevice koju one žive. Upoznale su nove prijatelje, shvatile koliko ima sitnica koje upotpunjuju život i kako treba biti borben i sve zaslužiti radom…
Učenice 7.b razreda Leonarda Vranješ i Eva Validžić rukometom se bave od svoje sedme godine, nakon što su često na televiziji gledale hrvatsku rukometnu reprezentaciju, na čija „vrata“ sad i one kucaju. Njima rukomet ima u životu posebno značenje. U razgovoru s njima čujemo mnogo zanimljivih informacija o rukometu.
– Bio je to “živi smijeh” – kaže nam Leonarda govoreći o njihovom prvom treningu na rukometnom terenu Nogometnog kluba “Grafičar”. – Bilo mi je čudno, nisam znala hodati, a ne trčati i još pri tome voditi loptu. Nismo se snalazile, nismo poznavale ekipu, sve nam je bilo nepoznato. Taj dan zauvijek će nam ostati u dobrom sjećanju.
LIJEČNICI ME ČESTO VIĐAJU
Rukomet je postao Evina i Leonardina svakodnevica,v eselje, sreća… Sada treniraju u “ŽRK Osijek” koji nastupa u državnoj ligi. Eva igra na mjestu lijevog krila, a Leonarda je srednji igrač. Evi je uzor Manuel Štrlek, a Leonardi Domagoj Duvnjak i Luka Cindić.Treniraju svaki dan, a a vikendom imaju ili treninge ili utakmice. Budući da istovremeno igraju i u županijskoj ligi, te im utakmice služe kao dodatni trening. Često kasne na treninge zbog nastave ili u školu zbog treninga i utakmica. Ozljede su im već dobri, stari prijatelji.
– Često sam ozlijeđena pa me liječnici i fizioterapeuti često viđaju, no to je pokazatelj koliko volim rukomet i koliko se žrtvujem – kaže Leonarda koja je, kao kapetan ekipe, i glavni vođa na terenu. – Biti kapetan mi je dodatni motiv za daljnji napredak, ali tu činjenicu ne uveličavam jer znam da u životu ništa neću dobiti gotovo, nego treba uložiti mnogo truda, volje, želje i rada jer je rukomet jedan od zahtjevnijih, “muških” sportova” – kaže ona s osmjehom na licu i dodaje. – Teško mi je biti kapetan, čak i bolno kad moram vikati na cure koje ne slušaju i ne rade kako treba. Moram paziti na svaki detalj u ekipi jer, kako bi rekao trener, ja sam “kormilar broda”. Trudim se da nam svima bude lijepo na terenu,da surađujemo,da nema svađe među nama u ekipi i da su svi u dobrim odnosima.
Ako nastupaju na velikim turnirima, izostaju iz škole ili s obiteljskih događanja, no to im je postala navika. Igrale su na mnogo velikih državnih turnira u mnogim drugim državama i ostvarile odlične uspjehe (1. ili 2. mjesto). U najboljem im je sjećanju ostao onaj iz Srbije gdje su se lijepo zabavile,upoznale nove prijatelje i osvojile srebrnu medalju. O odnosu škole i rukometa Eva kaže:
SANJAJU KOCKASTI DRES
– Škola nam je na prvom mjestu. Prolazimo s odličnim uspjehom i planiramo upisati neku dobru srednju školu ili gimnaziju. No rukomet je ono što volimo, što nam mnogo znači, za što živimo i uz što se možemo opustiti nakon napornog školskog dana.
Trenirajući 7 godina prošle su kroz mnoga iskustva – dobra i loša, no kažu da je sve to dio života i svakodnevice koju one žive. Upoznale su nove prijatelje, shvatile koliko ima sitnica koje upotpunjuju njihov život, shvatile da u životu treba biti borben i sve zaslužiti radom… Na treninzima i na utakmicama daju sve od sebe, rade što više mogu, ponekad odrađuju i individualne treninge kako bi postale još bolje. Svi se u ekipi, koja je ostala ista premda su promijenile mnogo trenera, zajedno trude, bore, rade , poštuju, toleriraju… Postale su jedna velika obitelj.
Leonarda i Eva svaki mjesec s još nekoliko prijateljica iz kluba idu na selekcije na kojima se biraju rukometašice koje će igrati u hrvatskoj ženskoj rukometnoj reprezentaciji mlađih kadetkinja. Nadaju se kako će jednoga dana zaigrati u kockastom dresu svoje domovine, to im je veliki san. I mi se nadamo da će se njihovi snovi, uz puno rada, želje, volje i truda, i ostvariti.
Napisala: Ema Car, 7.b
