Neću lagati – Irska je daleko od svih očekivanja koja imamo u Hrvatskoj. Kad malo bolje razmislim, shvaćam da mi je odlazak iz Hrvatske i život u Irskoj bio samo još jedna životna lekcija. Pokazatelj da moram cijeniti sve oko sebe, ljude, prijatelje i bivše učitelje, jer sam sad sigurna da nijedan ovdašnji učitelj neće pružiti učeniku onoliko pozornosti koliko vama pružaju hrvatski učitelji.
Bio je to veliki korak za mene i moju obitelj – 24. veljače 2015. ostavila sam Osijek iza sebe i krenula u Irsku. Naravno, bilo mi je žao jer napuštam Osijek, dio porodice, prijatelje, razred, školu te odlazim u nešto drugačije. Nešto nepoznato. Naravno, početak je bio najteži jer se trebalo uklopiti s osobama koje su potpuno drugačije od mene. U ovomu tekstu pisat ću vam kako je u mojoj novoj školi.
NEMA IZGOVARANJA
Moja škola je privatna i katolička, i u nju ide 800 djevojaka (samo je za njih). Imamo uniforme, kraljevsko plave boje s grbom Loretovog reda. Svaki dan započinjemo jutarnjom molitvom, a svaki mjesec imamo misu i meditaciju u školskoj kapelici. U školi i mome razredu ima pripadnika svih rasa i govornika različitih jezika. Bilo mi je drago što u razred idem s osobom s kojom se razumijem.
Školstvo u Irskoj prilično se razlikuje od školstva u Hrvatskoj. Škola vodi brigu o svemu – djetetovim ocjenama, ponašanju, izostancima – a sve obavijesti koje dobivamo šalju se roditeljima. Također, ako dijete nije prisutno na nastavi, iz škole se šalje poruka roditeljima – ako ništa sami nisu javili – kako bi ih se pitalo znaju li gdje se nalazi njihovo dijete. Nastava počinje u 9 sati i traje do 15:50. Imamo devet nastavnih sati, a svaka tri sata imamo odmor. Svaki sat traje 40 minuta, osim petkom. Petkom su svi sati skraćeni po 5 minuta. Prvi odmor traje 15 minuta, dok veliki odmor, “lunch break”, traje 50 minuta.
U školi imamo journale i u njima nam se sve upisuje. Primjerice, u njima moramo pisati koju zadaću imamo. Nikad se ne možemo izgovoriti ako nismo napisali zadaću ili ako smo zaboravili donijeti nešto od pribora. Ako mislimo da imamo previše zadaće, roditelji se imaju pravo žaliti u nas journal.
NE PONAVLJA SE RAZRED
U osnovnu školu kreće se s pet godina, a ona završava sa šestim razredom. Tad krećete u srednju koja traje šest godina, s tim da se četvrta godina može preskočiti. U školi se prvo polaže i stječe tzv. Junior Certificate, koji se polaže iz irskog, engleskog i matematike na kraju treće godine, a potom tzv. Leaving Certificate, koji je zapravo priprema za maturu na kraju šestoga razreda. Za Leaving Certificate imamo pravo birati svoje predmete, a uči se samo šest predmeta. Može se birati agrikultura, biznis, ekonomija, računovodstvo, biologija, kemija, fizika, španjolski, francuski i njemački jezik, likovni i glazbeni. Tijekom godine svaka tri mjeseca pišete velike ispite, koji sadržavaju sve što ste radili za to vrijeme. Ocjene se dobiju u obliku postotka i ne možete „pasti godinu“.
Inače, u školi imamo i različite sportove, kao što su odbojka, košarka, rukomet, nogomet, spikeball… Na tjelesnom se svaki dan rade sportske aktivnosti.
Naše pisane provjere pišemo tri dana. Pišu se cijeli dan, tri-četiri ispita dnevno, a svaki traje 1,5 sat. Ispit obuhvaća nastavne jedinice iz svih prethodnih godina kako ne bismo ništa zaboravili. Kratko i jasno rečeno – škola je užasno teška. Stoga, učenici OŠ „Retfala“ (moje bivše škole), umjesto što se žalite i pravite drame kada imate tri ispita tjedno ili dva odgovaranja tjedno, sjetite se nas luzera koji moramo pisati četiri ispita dnevno i nemamo odmora između njih! I nemamo se pravo žaliti. Nemate pojma koliko ste sretni.
DJEVOJKE SU „OTROVNE“
Škola je jako zahtjevna, što je zapravo odlično radi što bolje pripreme za maturu. Međutim, prilično često moje sestre i ja osjećamo da nam nedostaje ona podrška, toplina i otvorenost koju smo imale s učiteljima u Hrvatskoj. Irski učitelji u školi samo predaju i ne zbližavaju se s učenicima. Nisu baš zainteresirani za predavanje; ako nešto ne razumijemo, imamo homework club i sve moramo prepisati s PowerPoint prezentacije ili iz knjige. Vama savjetujem da počnete poštovati svoje učitelje zato što vam posvećuju pozornost i organiziraju dopunske i pomoć u svladavanju predmeta. Ovdje ju morate plaćati izvan škole, prema učitelji opet nisu tamo, nego si učenici moraju pomagati međusobno.
Irski mentalitet jako se razlikuje od hrvatskog. Naše učenice su i više nego preslobodne, toliko da se otvoreno „nabacuju“ profesorima, nose piercinge, imaju tetovaže i kosu u ludim bojama. One ne uče previše jer ne mogu ponavljati razred, već se samo pripremaju za leaving certificate. Irske djevojke su strašno „otrovne“ osobe, ali mladići su jako otvoreni i ljubazni.
Neću lagati – Irska je daleko od svih očekivanja koja imamo u Hrvatskoj. Kad malo bolje razmislim, shvaćam da mi je ovaj odlazak iz Hrvatske i život u Irskoj bio samo još jedna životna lekcija. Pokazatelj da moram cijeniti sve oko sebe, ljude, prijatelje i bivše učitelje, jer sam sad sigurna da nijedan ovdašnji učitelj neće pružiti učeniku onoliko pozornosti koliko vama (i nama) pružaju hrvatski učitelji. I zato naučite poštovati ih – jednog dana shvatit ćete da to zaslužuju.
Napisala: Laura Karaica,
bivša učenica sadašnjega 8.b OŠ „Retfala“