Danas tešku sudbinu žive ljudi iz Azije, prije svega iz Sirije. Bježeći od rata i strahota mnogima zadnja postaja postaje Sredozemno more. Beživotna tijela djece opominju, a mi, Europljani, još uvijek ne čujemo, premalo pružamo, grubo se ponašamo dižući žice. Ali njima se ne može zaustaviti val u kojem se traži samo spas.
Rat je stanje najmračnijeg dijela pakla u kojem nema milosti ni za koga, a posebno ne za djecu. Nesretna su jer ratu nisu dorasla fizički ni psihički, pa kako ga onda razumjeti i uhvatiti se u koštac s njim. Sve je puno zamki, iznenađenja, boli, straha, neizvjesnosti i siromaštva. Neki prežive, a nečiji se život ugasi. Nenadoknadiv je gubitak, a još teža spoznaja kako je do njega došlo. Bolne su istine o grubosti čovjeka počinitelja. Što je to u njemu pa od njega čini surovog, bezosjećajnog i hladnokrvnog ubojicu čiji cilj nije budućnost.
Danas mnoga djeca postaju zarobljenici siromaštva i zlih ljudi koji ih prisiljavaju da uzimaju oružje i izvršavaju tuđe zapovijedi. Postaju starci u djetinjstvu lišeni savjesti. Oni ne bježe, samo izvršavaju. To je sudbina mnogih u Africi.
Svijet nije ništa naučio iz povijesti, a ona se ponavlja na novi, okrutniji i nehumaniji način.
HTJELE SU SAMO ŽIVJETI
Drugi svjetski rat teško su preživjela židovska djeca, zarobljavana, grubo odvajana od roditelja, označavana zvijezdama i brojevima i odvođena u „ tvornice smrti“ . Mnoga su služila za eksperimente pomućenih nacističkih umova. Prestrašena, gladna i bolesna odrastala su brže od samog vremena odrastanja. Postali su brojevi koji su se odazivali, kretali i izvršavali sve zapovijedi. Za mnoge nije bilo djetinjstva, prvih ljubavi ni druženja. Samo mrak, tjeskoba, glad i strah bili su njihova svakodnevica. Preživjeti danas, dočekati sutra – to je najveća neizvjesnost. A nema nikoga – samo blijedi tragovi nade da će se spasiti.
Anna Frank, djevojčica koja je o svom odrastanju i životu pisala dnevnik jedna je od mnogih. I kada je sloboda bila tako blizu nje, kada su maštanja i snovi mogli postati stvarnost, Anna je ubijena. Njezine velike crne oči i široki osmijeh u školskoj klupi ugasnule su zauvijek. Ali ne i sjećanje. Na Dalekom istoku u Japanu jedna je druga djevojčica postala žrtva ljudskog zla. Sadako je htjela živjeti, radovati se životu, ali joj to nisu dozvolile strašne bombe bačene na njezinu domovinu.
IZNAD SVEGA BUDI ČOVJEK
Danas sličnu tešku sudbinu žive ljudi iz Azije, prije svega iz Sirije. Bježeći od rata i strahota mnogima zadnja postaja postaje Sredozemno more. Beživotna tijela djece opominju, a mi, Europljani, još uvijek ne čujemo, premalo pružamo, grubo se ponašamo dižući žice. Ali njima se ne može zaustaviti val u kojem se traži samo spas. Ima kod tih ljudi i radosti; rađaju se novi životi, postoji vjera u bolje. Zahvalni su za pruženu ruku i pomoć. Pa tako i majka malene Kroacije rođene u Slavonskom Brodu zahvaljuje imenom djeteta zemlji koja joj je pomogla iako je budućnost neizvjesna.
Danas svakako možemo reći: „Čovječe, iznad svega budi čovjek, neka te ne određuje boja, vjera, novac, nego ljubav za čovjeka.“
Napisala: Hana Lončar, 8.b
