Kako smanjiti negativan utjecaj znanstvenih otkrića na čovjekov život, pitanje je koji si čovjek postavlja svaki dan. Razmišljajući o odgovorima meni se kao najvažnije nametnulo pitanje zašto su znanstvena otkrića, koja su u početku stvarala nešto neophodno za život, danas toliko često predmet negativnog iskorištavanja i zlouporabe. Ima i dalje znanstvenika koji vlastitim radom dođu do otkrića koje će zauvijek promijeniti čovječanstvo, ali i onih koji dođu do otkrića žrtvujući druge, nevine osobe, uništavajući sve njihove snove.
Treba znati da nisu sva otkrića – znanstvena, a o tomu postoje dva gledišta. Primjerice, otkriće nekoga otoka jest otkriće jer je on otkriven, ali nije to učinjeno znanstvenim putem. Naime, možemo reći da to nije znanstveno otkriće jer taj otok nije stvorio znanstvenik, već sama priroda. S druge strane, otkriven je pomoću istraživanja za koje je zaslužna znanost; znanstvenim ga mogu učiniti pripreme i način traženja.
Primjer znanstvenoga otkrića kao djela nekoga znanstvenika jest otkriće tvari koja je u dodiru s drugom tvari i spojena s još mnoštvom drugih rezultirala bombom. Tko je kriv zbog posljedica do kojih je ovo otkriće dovelo? Čovjek koji je otkrio onu prvu tvar je znanstvenik koji je otkrio nešto što ne bi trebalo imati veze s bombom. Drugi znanstvenik je otkrio samo reakciju koja je na znanstveni način tada bila zanimljiva te uopće ne bi trebala biti zloupotrijebljena. Krivac za zloupotrebu bombe je onaj koji je to pokušao iskoristiti kako bi nekome zagorčao život.
Nameće se zaključak da se negativan utjecaj znanstvenih otkrića na čovjekov život može smanjiti ako smanjimo i potrebu za osvetom, ratom i nemirom, no to zvuči previše jednostavno. Ili čovjek možda treba manje sanjariti? Ovo je možda čudan zaključak, no neka istraživanja govore da čovjek gotovo pola svog vremena sanjari o nečemu što se nikada neće dogoditi. Iz iskustva znam da to kad-tad shvatimo, a onda slijedi frustracija, ljutnja i bijes. A onda se čovjek smiri te odluči si život učiniti boljim. Traži nešto novo dok ne nađe zadovoljstvo koje će nadoknaditi barem neke izgubljene misli i sve ono vrijeme „bačeno u vjetar“. Međutim, kasnije opet čini ono što će požaliti.
Sve to vrijedi i za znanstvenike. Ne mora nužno svoje otkriće upotrijebiti za nešto loše, ali to može učiniti netko drugi. I danas postoje ljudi koji iskorištavaju otkrića u loše svrhe. To se proteže i proteže poput domina koji se ruše, sve dok ne dođu do krajnje točke koja će, nažalost, biti predaleko, i čovjeku će biti prekasno za povratak i razmišljanje.
Napisao: Patrick Vodeničar, 8.a
