*Putovanja su jako zanimljiva zato što se toliko toga može naučiti! Upoznati različite kulture, puno različitih ljudi. Baš iz tih putovanja naučio sam da nije novac ono što određuje sreću u životu. Vidio sam mnogo siromašnih, ali sretnih obitelji. Pitanje je samo odnosa prema životu.
* Kada se voda osušila, na hlačama su ostale velike bijele mrlje. Morao sam takav na sastanak, ali barem sam isprobao ocean!
Mario Breskovac, uspješni Project Manager tvrtke Siemens, tijekom svoje poslovne karijere često je putovao diljem svijeta. Na mnogim putovanjima događale su mu se svakojake zanimljive zgode. Neke od njih podijelio je s nama.
Tata, gdje si sve putovao?
Putovao sam diljem svijeta. Radim u Siemensu koji me šalje na mnoga putovanja. Primjerice, putovao sam u Indiju, Indoneziju, Mali, Južnoafričku Republiku, Maroko, Francusku, Englesku, Portugal…
Koje ti je putovanje najviše ostalo u sjećanju?
Putovanje koje je bilo posebno zato što je bilo među mojim prvim putovanjima bilo je putovanje u Indiju. Kada sam krenuo, bio sam još veoma mlad i neiskusan. Sletjeli smo u glavni grad Delhi, gdje su me odveli u hotel, pa do moje sobe. Nisam uspio otvoriti vrata jer su bila zaključana iznutra. Već je netko bio u toj sobi. Otišao sam na recepciju i požalio se. Bilo im je veoma žao i neprestano su se ispričavali. Da bi dokazali koliko im je žao, dali su mi kraljevski apartman kojega su imali rezerviranog samo za najvažnije goste.
IMA JOŠ IZNENAĐENJA
Sljedećega dana bio je otkazan put do Chandigarda. Dali su nam izabrati da čekamo još tjedan dana na sljedeći let ili da nas smjeste u džip koji će nas odvesti 300 km dalek put. Prihvatio sam put džipom jer mi se to činilo veoma uzbudljivim. Kada sam stigao u Chandigard, shvatio sam da VIPNet nije imao ugovor s njihovim operaterom. Stoga nisam mogao ni sa kim stupiti u kontakt. Kada sam sutradan izašao iz autobusa i krenuo na avion za povratak kući, izgubio sam novčanik. Srećom, putovnica je bila u drugome džepu. U avionu pokraj mene sjedio je mladi gospodin iz Splita koji je radio u Crvenome križu. Posudio mi je potrebnu količinu novca da se mogu vratiti iz Zagreba u Osijek.
Doživljavaš li putovanje u Indiju neuspjehom?
Ne, baš obrnuto. Ono je bilo veliki poticaj da odem na sva druga putovanja. Spomenuti su problemi bili mali i brzo su se rješavali te zapravo bili poticaj i mojim kolegama unutar tvrtke da odu na druga, nova i zanimljiva putovanja jer im je moj primjer pokazao da se može uživati bez obzira na sve probleme koji nas sustignu.
Dakle, jako voliš putovati?
Da, jako volim putovati. Putovanja su mi jako zanimljiva zato što se toliko toga može naučiti! Upoznati različite kulture, puno različitih ljudi. Baš iz tih putovanja naučio sam da nije novac ono što određuje sreću u životu. Vidio sam mnogo siromašnih, ali sretnih obitelji. Pitanje je samo odnosa prema životu.
OSTALE SU VELIKE MRLJE
Koje su ti se još zanimljive zgode dogodile na putovanjima?
Ima ih još puno, ali izdvojio bih jednu koja mi se dogodila u Peruu s jednim lokalnim poslovnim partnerom. On me odveo na obalu Tihog oceana jer ga do tada nikada nisam vidio. Želeći dotaknuti vodu iz oceana spustio sam se niz kamenitu obalu do same vode. Bio sam u odijelu jer smo bili na putu prema sastanku s klijentima. Žureći se, nisam niti cipele skinuo, nego sam se samo sagnuo rukom dodirnuti vodu. U tom trenu iznenada me zapljusnuo veliki val i bio sam mokar do koljena. Ocean je, naravno, jako slan te su, kada se voda osušila, na hlačama ostale velike bijele mrlje. Morao sam takav na sastanak, ali barem sam isprobao ocean!
Kakvo je tvoje iskustvo vožnje avionom?
Uglavnom dobro, ali imam jednu koja će mi zauvijek ostati u sjećanju – kada sam se vraćao iz Engleske preko Pariza. Na Islandu se tih dana dogodila erupcija vulkana i taman smo izbjegli oblak prašine putujući iz Engleske. Ali u Parizu, zbog prašine, avioni više nisu polijetali. Tri dana nismo mogli poletjeti prema Zagrebu, ali nismo to odmah znali. Prvo su nas smjestili u hotel i sljedeći dan ujutro ponovno dovezli na aerodrom. Čekali smo do poslijepodne, ali avion na kraju ipak nije poletio te su nas vratili u hotel. Treći dan su nas također dovezli na aerodrom te nam opet na kraju otkazali let. Jedna skupina nas Hrvata tada je odlučila otići u grad i malo se zabaviti jer, na kraju krajeva, ipak smo se nalazili u jednom od najljepših europskih gradova. Četvrti dan smo napokon poletjeli, a iza nas je bila avantura trodnevnog, zajedničkog iščekivanja, upoznavanja, druženja i, naposlijetku, zabave. Kada smo sletjeli u Zagreb, avantura još nije bila gotova. Većina putnika nije dobila svoju prtljagu, nego smo ju dobili tek tjedan dana kasnije, na kućnu adresu.
TOPLIJE U BUSU, HLADNIJE NA ULICI
Trenutačno si u Irskoj. Kako je tamo?
Život u Irskoj puno je drugačiji od života u Hrvatskoj. Živim u većem gradu nego što je Osijek i to zahtijeva odlazak na posao najčešće nekim javnim prijevozom, što u Osijeku nije bio slučaj. Kada ulazite u bus ili neko drugo javno prijevozno sredstvo, pri ulasku pozdravljate vozača, a pri izlasku se s njim opraštate i zahvaljujete mu na prijevozu. To isto radi vozač sa svakim putnikom.
Ovdje uopće nije čudno vidjeti dečke poslije nogometne utakmice kako u kratkim hlačama i majicama idu kući iako je samo 6 stupnjeva, jer su ljudi navikli na puno hladnije uvjete nego mi u Hrvatskoj. Dok sam ja hodao u zimskoj jakni, oni su u kratkim hlačama i majicama hodali kraj mene i žustro pričali o tome kako je prošla utakmica.
JEDNI DRUGIMA POMAŽU
Irska je puna pripadnika različitih nacionalnosti, tako da tamo možete vidjeti ljude iz različitih dijelova svijeta – Afrikanaca, Pakistanaca, Indijaca, Kineza, Europljana iz različitih država. Velika je mogućnost da naiđete i na skupinu ljudi koji govore hrvatskim jezikom.
Kada sam tek stigao ovdje, u autobusu sam naišao na mladića iz Hrvatske koji je svojim roditeljima, koji su mu došli u posjet, pokušavao dočarati život u Irskoj. Ja sam sjedio blizu njega i zanimalo me, naravno, sve što govori. U jednome trenutku majka mu je prigovorila jer je glasan, na što je on odvratio da time zapravo može samo nekome pomoći. Kada smo izlazili iz autobusa, mladića sam na kraju pozdravio i zahvalio mu na iscrpnim informacijama koje će mi zasigurno dobro doći. On se samo nasmiješio i podignuo palac u znak odobravanja.
Zanimljiva je i takozvana meat-up zajednica – zajednica ljudi koji se na različitim mjestima nađu i raspravljaju o nekim zajedničkim temama. Postoji otprilike 200 različitih tema i među njima se uvijek može naći nešto zanimljivo. Jedan od mojih kolega priključio se zajednici koja uči japanski jezik i kulturu; u nju je uključena i nekolicina Japanaca te svi međusobno uče komunicirati na japanskom. Ja sam se priključio zajednici ljudi koji žele osnovati svoje tvrtke. Na tim sastancima nađu se ljudi s određenim iskustvima i zajedničkim interesima te svi jedni drugima pomažu i usmjeravaju se.
NAJVEĆI PROBLEM – STANARINA
Generalno promatrajući u Dublinu – koji je velik gradu – nije se teško snalaziti. No s tim u vezi postoji jedna zanimljiva pričica. Kada sam drugi dan, u nedjelju, pošao u crkvu na misu, krenuo sam, prema lošoj navigaciji, na pogrešnu stranu. Nakon što sam prošao pedesetak metara naišao sam na stariji bračni par Iraca, koji je upravo krenuo na proslavu svoje 50. godišnjice braka. Taj stariji gospodin zamolio me da mu pomognem staviti u auto suprugu, koja je zapravo bila u kolicima. Nakon što sam mu pomogao, upozorio me da sam krenuo u potpuno pogrešnom smjeru te sam zahvaljujući njima stigao u crkvu na vrijeme.
Što se tiče troškova života, najveći problem je pronaći i platiti stan jer su znatno veće cijene stanarina nego u Hrvatskoj. Za mali stan u Dublinu izdvojit ćete oko 1200 eura. Ostali su troškovi vrlo slični našima u Hrvatskoj.
Razgovarala: Iva Breskovac, 8.c
