David Gašo, učenik 8.c razreda OŠ “Retfala”, nedavno je na “Goranovom proljeću” dobio drugu nagradu, dokazavši da je nadaren pjesnik. Osim literarnim stvaranjem David se još bavi crtanjem, fotografiranjem i glumom. U razgovoru koji slijedi otkrio nam je nešto više o tome, ali i o svojim mnogobrojnim ostalim interesima.
Davide, kako bi ti sebe opisao u tri riječi?
Ako me bilo koje riječi mogu “najbolje opisati”, mislim da su to – umjetnik, optimist i ljubitelj života. Pogotovo u zadnje vrijeme, one predstavljaju moju vlastitu, potpuno novu filozofiju koju od nedavno provodim. Sada sam daleko sretniji, bezbrižniji i pun inspiracije. Važno je znati da sam i jako tvrdoglav i uporan te nikad ne odustajem od svoje želje, sna ili namjere.
KAKO JE BITI NETKO DRUGI
Što te sve zanima što se tiče škole? Koji predmet ti je najdraži? Koje si dodatne pohađao u posljednje četiri godine?
Bojim se reći, haha. Ali, hrvatski, likovni i engleski su mi vjerojatno omiljeni nastavni predmeti. Volim sve predmete i iz svakog me ponešto zanima, ali oduvijek me više privlačila ta “umjetnička strana” nego prirodne znanosti ili sport. Od dodatne nastave, pohađao sam engleski, hrvatski i nešto malo fizike, od koje sam ubrzo morao odustati zbog obveza. U prvom polugodištu bio sam dio dramske skupine. Već dvije godine dio sam i vrijedne skupine estetičara, zajedno s Matejom, Mateom, Tihanom i Ivom (do nedavno je tu bila i Laura) pod vodstvom nastavnice Vehabović, kojoj osobito moram zahvaliti na potpori i učenju tijekom satova likovnjaka, raznih radionica i suradnje s Muzejom Slavonije u kojem sve češće provodim vrijeme i stječem poznanstva.
Ove godine sudjelovao si na županijskim natjecanjima iz engeskog i iz hrvatskog jezika, zazuzevši četvrti odnosno trinaesti rang. Jesi li dao sve od sebe na tim natjecanjima?
Mislim da je to veliki uspjeh i vrlo sam ponosan zbog tog. Jesam li dao sve od sebe? Mislim da sam mogao više, ali nije mi žao. Neću se brinuti oko onoga što je prošlo. Samo gledam naprijed i spreman sam za sve buduće pothvate.
Reci nam nešto o svom literarnom stvaranju. Što te najviše inspirira? Smišljaš li pomno pjesme ili ti stihovi dođu u glavu onako iznenadno, spontano, neočekivano?
Želim istaknuti da pišem i mnoge priče. Zapisujem događaje, ali takvo što još nisam nikome pokazivao. Obožavam pisati pjesme. Draže su mi od proze jer njima se mogu puno bolje izraziti u nekom manjem formatu, s manje riječi, ali puno više reći. Ono što me inspirira su događaji i ljudi iz mog života, njihovi socijalni problem. Uvijek se stavim u tijelo neke osobe zamišljajući njezin položaj u svijetu ili u problemima u kojima se nalazi. Zanimljivo mi je vidjeti kako je u nečijem tuđem tijelu. Kako je biti netko drugi. Možda se zato tu uplela i gluma. Pišem kad god stignem, čim naleti inspiracija. Prvo zapišem ključnu ideju koju zatim oblikujem u nekakav ključni stih od kojeg zatim gradim pjesmu. Nekada je to vrlo zabavan proces. Čovjek bude vrlo zadovoljan sobom kad napiše pjesmu, to mogu reći.
GLUMITI JE ZABAVNO
Sve više i više zanima te i gluma. Otkud to tako odjednom? Prije si bio povučeniji i stidljiviji, a sada ti je trema nešto potpuno strano. Imaš li neki uzor u glumi?
Gluma me oduvijek zanima. No, iskreno, žao mi je što to nisam ranije pokazivao. Valjda me ta stidljivost zaustavljala. Sada, kada sam je se u potpunosti riješio, slobodan sam raditi što god želim. Volim glumiti. Smatram upoznavanje nekog lika i stvaranje njegovog mentaliteta u vlastitoj glavi ludom zabavom. Pogotovo kada imam i slobodu stvaranja, odnosno pisanja tog lika. Milina. Uzori su mi obično iskusniji strani glumci. Obično ekstravagantnije prirode, oni koji svojim stilom više vuku prema teatralnom stilu glume. Primjerice, Jessica Lange (Tootsie, King Kong, American Horror Story), Vera Farmiga (Up In The Air, Bates Motel), fantastična gospođa Conroy (Six Feet Under) ili pak James Cromwell (Still Mine, Six Feet Under). Obožavam strane filmove, obično starije, ali i poneki noviji. Pedesete i početci Hollywooda razdoblja su iz kojih vučem ideje i inspiraciju.
Nedavno si režirao i školsku predstavu dramske skupine. Kako si se snašao u toj ulozi?
To je jedna od onih stvari koje sam jednostavno htio napraviti. A kad sam se tog uhvatio, predaja nije bila opcija. Scenarij je bio inspiriran, ali izvedba mi je davala glavobolju, neispavane noći i nepotreban stres. Naravno, za sve lijepo i ne toliko lijepo moram se zahvaliti svima koji su bili dio toga. Iako je tu, kao i uvijek, bilo nekih neslaganja i malo volje za toliki pothvat, na kraju je sve ispalo odlično. Moram se zahvaliti dramskoj skupini, estetičarima koji su pozornici dali život i nastavnicima koji su pomogli i ovo omogućili. Smatram tu predstavu jednom od svojih najvećih uspjeha dosad. Neću biti škrt na riječima i osjećajima jer sam zaista jako ponosan na to i zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju. Među ostalim, to mi je omogućilo i preporuku za dramsku skupinu u Dječjem Kazalištu gdje sada neumorno glumim i pišem.
Voliš se izražavati i likovnim radovima. Koji ti je najčešći motiv? Koje boje najčešće upotrebljavaš?
O, da. Soba mi je prepuna radova, većinom digitalnih. Najveći uzori likovne umjetnosti su mi Andy Warhol, Roy Lichtenstein i fotografi Steven Klein i David LaChapelle. Smjer koji primjenjujem zove se pop-art čiji su najveći majstori upravo Warhol i Lichtenstein. Drugi crteži većinom su geometrijski i animirani vektorski crteži te fotomontaže. Volim pokretne slike i crteže, animacija je poseban i umirujuć proces. Volim se izražavati vedrim bojama i neobičnim teksturama. Vizualno izražavanje i moj radni stol moje su sveto mjesto. Također, ponekad volim izaći i ponijeti fotoaparat u šetnju. Imam ogromnu kolekciju svojih fotografija. Nekoliko mojih radova može se naći na adresi: http://davidisonline.deviantart.com/gallery/
ZA LJUBAV NAĐEM VREMENA
Goranovo proljeće ti je bilo posve novo iskustvo. Zajedno s učiteljicom Lušić bio si u Lukovdolu. Kako ti je bilo tamo?
Goranovo Proljeće bilo je zabavno iskustvo. Neobično i uzbudljivo. Upoznao sam nove ljude i neki svijet kojem dosad nisam pridavao nekakvu posebnu pozornost, a to je svijet i život pisca. Biti u prostoriji s toliko otkačenih i za mene legendarnih osoba i primiti tu diplomu pred njima bilo je ispunjujuće, ali obavljeno bez imalo treme. Tamo sam se osjećao kao kod kuće. Na putu u Lukovdol bilo je zabavno uz društvo nastavnice Lušić. Nisam se osjećao kao da putujem po neku veliku nagradu, iako je biti primijećen na takav način odličan osjećaj. Ali jednostavno sam bio uzbuđen upoznati nešto meni nepoznato i steći nova iskustva te barem malo umočiti prst u ono što me, nadam se, još čeka u budućnosti.
Imaš li još neke interese?
Većinom su dosad nabrojani. Volim čitati. Trileri i psihološki romani su odmor za mozak. Puno vremena provodim na internetu čitajući, istražujući i upoznajući ljude po cijelome svijetu. Mogu se pohvaliti priličnim brojem novostečenih prijatelja iz Amerike. Ponajviše iz New Yorka i nekoliko iz New Orleansa, zatim iz Brazila, Indije i dalje. S njima me većinom povezuje interes za umjetnost i glazbu. Veliki sam ljubitelj alternativne glazbe i rocka. Retro glazba i klasika ponekad uskoče u miks kada se posebno osjećam u elementu.
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme? Imaš li ga uopće?
Slobodno vrijeme provodim vani s prijateljima, u gradu, po muzejima i galerijama, i pogotovo s voljenom osobom.
Što planiraš nakon osnovne škole? Posvetiti se glumi, pjesmama, režiji ili nečemu potpuno drugačijem?
Nakon osnovne škole moj pravac je gimnazija, jezična. No, zasad su režija, pisanje i gluma u prvom planu. Tome se želim posvetiti jer to je ono što istinski volim. Nešto kreativno, definitivno. Ako budem morao provesti ostatak života radeći zatupljujući ili nekreativni, nedruštveni posao, mislim da ću jednostavno prolupati.
Razgovarala: Tena Josić, 8.c
