Svijet pun nasilja, a sa sve manje ljubavi, razgovora, pjesme, plesa… Ako se ovako nastavi, kakav će svijet uskoro biti? Možemo utjecati i promijeniti to, no mi radije idemo u propast nego priznajemo pogrešku. Da se stvarno potrudimo, mogli bismo se uvelike promijeniti i postati bolji ljudi i kvalitetnije osobe. Ovaj svijet ne mora biti pun nesuglasica (i, u krajnjoj mjeri, ratova) kakav zapravo sada jest.
Kakve su danas generacije mladih? Zašto više nema igre na ulici, istinskoga zajedništva i podupiranja? Ozbiljne ljubavi više nikoga ne zanimaju, kao da su neka prošla pojava. Mnogi pojedinci još uvijek ne znaju ništa o drugima jer se nisu potrudili da ih upoznaju. Uglavnom se upoznajemo putem Facebooka, no tamo se i svađamo i vrijeđamo. Naravno, u tehnologiji i internetu postoji nešto dobro, no tehnologija nas je previše zaokupila. Svakome je, pod pritiskom vršnjaka, stalo da ima najnoviji mobitel ili laptop.
Svi se želimo osjećati prihvaćenima u društvu i čini nam se da je to najlakši način, iako postoje i mnogi drugi načini da to postignemo. Oni koji se rugaju drugima jer nemaju najskuplje moguće mobitele zapravo tako žele izreći, imati i postići ono što sami žele, a ne mogu imati. To je neka vrsta samoobrane. Ne žele da drugi vide njihove slabosti i zato se prave jaki.
BIJEG OD ŠKOLE
Današnja tehnologija jako utječe na moje vršnjake u cijelome svijetu. Profesori i roditelji donekle su odgovorni za to što su to primijetili, a nisu reagirali. Uvijek su nam gledali kroz prste i popuštali. Kada nas sada pogledaju, ne mogu povjerovati u ono što vide. Mi jesmo „grozni“, ali to je, moraju priznati, njihova krivica. Ima djece koja su se spremna promijeniti, ali to nisu u mogućnosti zbog onih koji su zadovoljni sadašnjim stanjem.
Djeca u školi sve manje uče i sve se manje trude za svoj uspjeh. Umjesto da slušaju i rade na satu, oni su često skrivećki na mobitelima i potpuno se isključe iz stvarnoga svijeta. Profesori sada pokušavaju popraviti stanje, no ni oni ne vjeruju u sebe i kao da ne vjeruju da je to moguće. Zapravo su, čini mi se, davno digli ruke od nas, a mi postajemo „nemogući“ i potpuno zaokupljeni tehnologijom i društvenim mrežama da ne vidimo stvarni svijet. Lošije su nam ocjene, a još lošija disciplina. Posljednjih godina nikad nismo otišli negdje da smo bili složni i svi skupa se družili bez mobitela ili tableta.
I RODITELJI SU NEMOĆNI
Danas vršnjaci imaju veći utjecaj na djecu od njihovih roditelja. Djeca sebi previše dopuštaju, ne poštuju starije, u čemu ih potiču društvene mreže i ponašanje osoba iz njihovoga okružja. Više se ne druže međusobno, već su zatvoreni u kući i tipkaju po mobitelima ili računalima. Roditelji kao da to najčešće ne doživljavaju kao problem i ne postavljaju granice. Znanstveno je dokazano da nakon što smo neko vrijeme redovito na društvenim mrežama više ne znamo razgovarati s ljudima uživo i zatvaramo se u sebe.
Roditelji koji dopuštaju neumjerenost u mobitelima i društvenim mrežama kasnije se pitaju zašto su im djeca asocijalna i agresivna. Takva djeca više nemaju stvarnu komunikaciju, već su toliko zaokupljena internetom da im je više stalo što misle njihovi virtualni „prijatelji“ nego oni koje zapravo vide i s kojima mogu uživo razgovarati. Ne razgovaraju sa stvarnim ljudima, koji su tu, a na roditelje viču i neprimjereno se ponašaju. Prije nekih 20 godina, kažu stariji, djeca su još poštovala roditelje. Sada su djeca dobila mnoga prava koja zlouporabljuju protiv roditelja, a roditelji su bespomoćni. Internet je svemu tome umnogome pripomogao.
Sve se više čini da bi pristup internetu trebalo jako ograničiti, jer je donio više štete nego koristi. Za nekoliko godina, kako smo krenuli, više se nište neće slaviti, ljudi će komunicirati samo posredstvom društvenih mreža i mobitela, jer više nećemo znati drugačije.
VRŠNJAČKI PRITISCI I NASILJE
Mnogo toga počinje od pritiska vršnjaka, kojega danas ima u opasnim razmjerima. Djeca se trude uklopiti u novi društveni poredak, jer ako se ne uklope, bit će maltretirani i ismijavani. Ne prolaze dobro ni oni koji imaju odlične ocjene, a ni oni koji imaju loše ocjene. Ismijavaju se i oni koji nemaju roditelje ili su u lošem financijskom stanju.
Ima mnogo primjera nasilja nad učenicima koji su tek došli u novu školu i u novi razred. Oni se posebno moraju prilagoditi novim ljudima. Učenici koji su ih dočekali često su netolerantni i ne prihvaćaju novoga učenika. Ako se ne uspiju prilagoditi, novi učenici često se također počinju nasilno ponašati; to im je tehnika samoobrane. Ne žele reći nikome za ono što ih muči jer se boje da će time pokazati slabost. A šutjeti se ne smije, jer si pomoći možemo jedino ako se borimo za nešto. Ako nas netko maltretira, ne trebamo to trpjeti već reći nekome i potražiti savjet odrasle osobe.
Treba imati na umu da se i nasilnici nasilno ponašaju da prikriju svoje slabosti i nedostatke. I oni zapravo traže pomoć, ali to čine na pogrešan način. A pomoći im je često jako teško jer odbijaju bilo kakvu pomoć. Treba razgovarati s njima i steći njihovo povjerenje pa nam možda i kažu što ih muči.
BORIMO SE I MIJENJAJMO
Svijet pun nasilja, a sa sve manje ljubavi, razgovora, pjesme, plesa… Ako se ovako nastavi, kakav će svijet uskoro biti? Možemo utjecati i promijeniti to, no mi radije idemo u propast nego priznajemo pogrešku. Da se stvarno potrudimo, mogli bismo se uvelike promijeniti i postati bolji ljudi i kvalitetnije osobe. Ovaj svijet ne mora biti pun nesuglasica (i, u krajnjoj mjeri, ratova) kakav zapravo sada jest.
Da se ujedinimo kao male zajednice, i kao država, i kao svijet, postigli bismo mnogo toga jer bi svijet bio ljepši bez stalnih sukoba. Moramo vjerovati u dobro i da možemo promijeniti sve što je loše jer bez toga mi smo ništavilo u prostranstvu svemira. Samo izgubljena kap vode u nabujaloj rijeci. Moramo to promijeniti i dokazati ono za što se svaki dan borimo. To je zajedništvo, ljubav i poštivanje različitosti. To mi svi možemo; ako nađemo samo malo nesebičnosti u sebi, možemo promijeniti ovaj svijet.
Napisala: Tena Trcović, 7.a
