Čiovo je prekrasan otok s mnogo naranči i limuna te s mnogo ugodnih ljudi. Povezan je mostom s Trogirom, prekrasnim gradićem, koji je za razliku od Čiova pun života. Za vrijeme zimskih praznika, kad sam ondje boravio, na otoku nije bilo mnogo života.
Središte gradića čini samo jedna trgovina i jedna obična pekarnica. No ljudi su uljudni i vole razgovarati. Pozdravljaju i razgovaraju s turistima kao sa znancima. Ponajprije nas pozdrave, a onda pitaju kako smo te odakle smo. Lijepo je tako razgovarati.
Kuće su mnogo manje i lošije nego kod nas u Osijeku. U njih se ubraja i njihova školska zgrada koja nalikuje običnoj obiteljskoj kući. Djeca su preko zime zauzeta petardama, vatrometom te zabavom te i ne misle na školu.
Inače, u cijeloj školi imaju tek jedan kombinirani razredni odjel, s učenicima prvoga i trećega razreda, te po dva razredna odjela drugoga i četvrtoga. U školi se, kako su mi rekli, prilično dobro zabavljaju. Može se pretpostaviti da za toplih dana igraju košarku jer se pokraj škole nalazi malo košarkaško igralište.
Jednom smo prigodom kušali njihove ukusne naranče. Imale su neodoljiv okus. Bili su to nezaboravni zimski praznici na Čiovu, otoku bez života.
Napisao: Patrick Vodeničar, 6.a
