Nakon ovoga izleta svi smo imali osjećaj da je sve što smo u školi učili o ratu bila laž. Tek tada smo saznali što su svi ti heroji proživjeli i uspjeli smo osjetiti barem mali dio njihove boli, patnje i straha.
Već nekoliko godina zaredom, kako se približava dan pada Vukovara, učenici osmih razreda spremaju se na jedan emocionalno težak izlet – posjet Gradu heroju. Ovaj put dogodilo se to 15. studenoga.
Ulazeći u bolnicu, prvo mjesto našega posjeta, na ulazu su svi primijetili crveni križ s rupama i nikomu nije trebalo objašnjavati što on predstavlja. Po ulasku smo se zgurali u polumračnu prostoriju i pogledali film o ratnim stradanjima Vukovara ….. Film je bio strašno stvaran i surov; neki ga nisu mogli pogledati do kraja, a u očima su mnogima bile suze. Zatim smo došli do hodnika u kojem su bile pločice s imenima žrtava i s kronologijom. Tu nam je vodič ispričao poprilično dirljivu priču, pod dojmom koje smo nastavili obilaziti “mjesto sjećanja”. Iznenađeni i užasnuti uvjetima u kojima su bolničari radili, a najviše uz strahopoštovanje.
IMENA SU POSTALA OSOBE
Sljedeća postaja bilo je Memorijalno groblje. Ovo je bilo mjesto gdje su mnogi već bili i znali što ih tamo čeka. Mjesto se nije ni malo promijenilo, vječni plamen još uvijek gori, braća Zadro još uvijek su tu, kao i ostali heroji, a ni bijeli križevi nisu se promijenili. Zapalili smo nekoliko svijeća, pomolili se i odslušali predavanje. U svima je rasla sumnja da zapravo pojma nemaju što se to Vukovaru dogodilo.
Kako smo bili sve bliže Ovčari, nemir je rastao među učenicima, jer priče vodiča nisu nimalo zvučale kao priča. Krunice, križ, spomenik i mali čempresi. Kao da smo prvi na tom mjestu jer napokon saznajemo kako su se – Siniša Glavašević, ili neki mladi dječak, ili bilo tko koga su odveli iz bolnice, tukli kao životinje i ubili – osjećali tijekom one crne noći.
U Spomen-domu Ovčara bilo je još teže jer su sva ona spominjana imena postale prave osobe, dobile lica i imena, i njihova nas je ostavština još više dirnula. Poslije obilaska, svatko je ostavio svoju poruku u knjizi dojmova i izašao iz nastambe blijedog lica.
OSTALI BEZ TEKSTA
Kad je svima već bilo dosta boli, tuge i nesreće, stigli smo u samostan sv. Filipa i Jakova. Za razliku od filma koji smo gledali u bolnici, film koji smo tu pogledali bilo je dublji i još nas je jače dirnuo jer su riječi naratora bile toliko potresne i pune očaja i mudrosti da smo „ostali bez teksta“. Obišli smo i crkvu koja je dio kompleksa, a koja je nakon dugo vremena napokon obnovljena. No u zidovima su se još nazirali ožiljci.
Kratka šetnja uz Dunav i središtem grada svima je dobro došla prije nego što smo stigli do vojarne. Ondje je bilo i poučno i zabavno. Jedan nas je bojnik ponovno proveo kroz okupaciju s vojničke točke gledišta i pokazao oružja kojima se služila jedna sukobljena strana, a kojima druga. Razlika je bila drastična. Bolje nas je upoznao i sa situacijama u logorima i s odnosima između suboraca. Svi smo uočili tenkove i bacače koji su bili izloženi, no nismo znali da ćemo se penjati po njima i ulaziti u njih. Nažalost, zaboravili smo koliko je sve to bilo strašno i počeli smo se igrati rata.
Nakon ovoga izleta svi smo imali osjećaj da je sve što smo u školi učili o ratu bila laž. Tek tada smo saznali što su svi ti heroji proživjeli i uspjeli smo osjetiti barem mali dio njihove boli, patnje i straha. Od toga dana nitko više nije potpuno isti.
Napisala: Marija Prekodravac, 8.d
